Brazilska kuhinja u nekoliko redaka

Što god se događalo s određenom zemljom kroz povijest, od ratova, vojnih i političkih savezništava, zbjegova, bogatih i siromašnih razdoblja, brakova između kraljeva i kraljica, revolucija, pa sve do klimatskih i demografskih promjena, ostajalo je i ostat će zapisano na kuhinjskim stolovima. Ponekad ni tamo, već na goloj zemlji, prostirki, ispod krošnje stabla ili šatora, uz vatru ili kamin, u svakom slučaju, na mjestima gdje se priprema i dijeli hrana.

U tom smislu Brazil nije iznimka.

Prvi korak prema neponovljivoj brazilskoj kuhinji svakako možemo smatrati onaj kojim je portugalski kolonizator stupio na sjeverni dio brazilske obale. Činjenica da su Portugalci stigli bez žena zapravo nije  zanemariva. Njihove prve kuharice bile su Indijanke, pripadnice starosjedilačkih plemena koja su se prvenstveno hranila maniokom, krumpirom i voćem. Hranu su pekle na otvorenoj vatri i posluživale u listovima palme. Osim kokoši, ovaca, meda, vina te šećera i soli, portugalski kolonizatori donijeli su i naviku jedenja za stolom te korištenja pribora.

U jugoistočnom dijelu zemlje, koji obuhvaća metropole poput Rio de Janeira i Sao Paola, uz ostalo, najpoznatija je , jelo od graha i svinjskog mesa.

Polovicom 17. stoljeća u Brazil su počeli stizati robovi iz Afrike, a s njima i njihova kuhinja i namirnice poput kave, banana i palminog ulja (dende'). Afričke žene su znale kako peći i kuhati te konzervirati hranu i iskoristiti ostatke.

U 19. stoljeću je red na Nijemcima, koji sa sobom donose kulturu dimljenja i sušenja mesa te pivo, kao i Talijana, sa svojim pekarama i iskustvima u održavanju vrtova i trgovanju prehrambenim proizvodima. U prošlom stoljeću je oko milijun i pol Japanaca emigriralo u Brazil kako bi radili na plantažama kave te nekoliko milijuna Libanonaca.

Iako predstavlja srce kontinenta (graniči sa svima osim Čilea i Ekvadora), Brazil kao da nije dio Južne Amerike. Različit po jeziku, sastavu stanovništva, kulturi, posjeduje identitet koji se osjeća i vidi na svakom koraku. Svatko ima svoje mišljenje o Brazilcima, sliku Brazila, možda nekog daljnjeg rođaka, stereotipe svedene na sambu i nogomet, koji rijetko odgovaraju istini. Brazil je u mnogočemu jedinstven, pa tako i u kuhinji. Dok su ostale južnoameričke kuhinje spoj španjolskih utjecaja i kulture Inka, brazilska je pravi tzv. "melting pot" (čušpajz), koji možemo podijeliti u barem pet velikih regija.

Amazonski dio prije svega karakterizira način pripreme hrane, neka vrsta roštilja zvanog "moquem", na kojem se priprema sve, od mesa do ribe, povrća i voća, te nezaobilazna manioka, poznata i pod imenom cassava ili yucca, tzv. "brazilska kraljica". Iz korijena biljke dobiva se brašno pod imenom tapioka. Pretpostavlja se da je domovina manioke središnji Brazil, gdje se uzgaja već više od 6.000 godina. Španjolski i portugalski kolonizatori prenijeli su je u Afriku.

Pokrajina Bahia u sjevernoistočnom dijelu zemlje poznata je po jelima u kojima se najviše osjeća utjecaj afričke kuhinje. Glavni grad Salvador bio je stoljećima glavna luka u koju su pristizali brodovi s robovima. Za razliku od uobičajenog uvjerenja, oni su dolazili iz vrlo dobro organiziranih društava te su poznavali sisteme za navodnjavanje, ratarstvo, stočarstvo i brojne tehnike pripremanja hrane. Neodoljive su "acaraje", pržene pogačice od graha punjene ili poslužene s račićima.

su restorani u kojima se nakon predjela posluženog u obliku švedskog stola, poslužuje po desetak vrsti mesa.

Povijest pokrajine Minas Gerais, na jugozapadu Brazila, usko je povezana s nalazištima različitih metala, rudnicima i "zlatnim groznicama". Veliki imigracijski valovi i nesigurni prihodi često su izmjenjivali razdoblja gospodarskog procvata s razdobljima velike gladi. Osnovnu hranu i dan danas predstavlja kukuruz. "Angu" je mekana palenta od kukuruza koja se poslužuje kao prilog gotovo pri svakom jelu.

U jugoistočnom dijelu zemlje, koji obuhvaća metropole poput Rio de Janeira i Sao Paola, uz ostalo, najpoznatija je "feijoada", jelo od graha i svinjskog mesa. U počecima je predstavljala "siromaško jelo", jer se pripremala s ostacima mesa, koji nisu bili dostojni gospodskih stolova.

Na jugu Brazila, uz granicu s Argentinom, gdje su uglavnom doselili imigranti iz Europe, jede se meso, točnije ono s roštilja, tzv. "churrasco". Churrascarie su tipični restorani koji su posljednjih nekoliko desetljeća postali popularni širom svijeta, a u kojima se nakon predjela posluženog u obliku švedskog stola, poslužuje po desetak vrsti mesa.

I za kraj, cachaca! Brazilsko nacionalno piće dobiva se destilacijom fermentiranog soka šećerne trske i može sadržavati od 38 do 48 posto alkohola. Osim za pripremu koktela poput "caipirinha", cachaca se koristi i u pripremi slanih i slatkih jela.