Što i kako jedemo za užinu? Što uopće znači taj obrok, kojeg zapravo uzimamo kao međuobrok, nekakav prekid naših dnevnih aktivnosti koji pada između 11 i 12 sati kada bi trebalo nešto pojesti.
"Ne treba se čuditi što djeca jedu za užinu, dovoljno je pogledati što im jedu roditelji", dopisala je jedna od Coolinaričarki na prošlu temu ovog bloga o problemu užine za djecu i mlade. Moram priznati da me ta opaska muči već danima jer gotovo da je nemoguće naći pravilan odgovor na važno pitanje iz naše svakodnevne prehrane - što i kako jedemo za užinu? Što uopće znači taj obrok, kojeg zapravo uzimamo kao međuobrok, nekakav prekid naših dnevnih aktivnosti koji pada između 11 i 12 sati kada bi trebalo nešto pojesti.
To "nešto" izgleda veoma različito kod svakog od nas - rijetki su oni koji imaju organiziranu i odgovarajuću društvenu prehranu, tako da kod većine ljudi užina ima funkciju "zavaravanja gladi", postaje skakanje na "kratak zalogaj", a kod mnogih zaposlenih žena, tek usputno, brzinsko gutanje dok se obavi kupovina u najbližoj samoposluzi ili tržnici (ako je ta na udaljenosti od pola sata). Ustvari, većina ljudi je u to doba veoma gladna prvenstveno zato što se jede malo ili ništa za doručak (ujutro svi trčimo i kasnimo), prve kave i cappuccini su prestali omamljivati prazan želudac i nikako da shvatimo i priznamo - naše tijelo zahtijeva hranu! Upitajmo se što mu dajemo kao hranu - da li novo zavaravanje da se proživi novih 4-5 sati kako bi, onemogli od gladi sjeli za ručak, nalupali se preko svih mjera i onda, teško dišući krenuli u nove kućne i roditeljske obaveze (ne treba zaboraviti da nam probavljanje tih ogromnih, naguranih obroka uzima 70% energije). Iskreno govoreći, znatan dio muške populacije preživljava taj umor i obamrlost na kaučevima, odmarajući se ili spavajući (mnogo češće), a ženski ... (nabrajanje bi nas daleko odvelo, skrenulo u nove teme, a blog je kratka pisana forma).
Na okruglom stolu "Debljina - ozbiljan društveni problem" izneseni su podaci prema kojima je u Hrvatskoj predebelo 80% muškaraca i 50% žena. Debljamo se prvenstveno jer slabo jedemo, ne samo po kvaliteti hrane koju konzumiramo, već i načinu na koji to radimo. To smo svi već tisuću puta čuli i pročitali, ali kao da ne možemo i ne znamo sebi pomoći. Užina jest pravi obrok, nipošto zavaravanje i zaslužuje više pažnje. Treba usvojiti naviku razmišljanja i planiranja što jesti za marendu kako bi se osjećali dobro i kako bi bili uspješniji i zadovoljniji na poslu i kući. Pri tome treba usvojiti neke običaje koji dolaze iz bijelog svijeta jer htjeli priznati ili ne, globalizacija nas je sustigla u svim aspektima - od povlačenja u ponor krize, donoseći i nama ozbiljne strukturne probleme u gospodarstvu i politici do običnog, svakidašnjeg života. Imamo radno vrijeme kao cijeli svijet, ali još uvijek zaostalu, neadekvatnu organizaciju života koja je najveća potvrda o traženju i tranziciji. Raskorak je vidljiv na svakom koraku - radno vrijeme roditelja ozbiljno se kosi s rasporedom škola i vrtića, organizacija društvene prehrane najčešće je namijenjena fizičkim radnicima i neprikladna za veliki broj zaposlenih, posebno žena. Službenici te općenito zaposleni u brojnim organizacijama uprave, zatim djelatnici u malim, privatnim poduzećima, potpuno su prepušteni sebi i većina niti nema novčanih naknada za "topli obrok" (čak se pravilno i zove - topli obrok). Tko si od njih može priuštiti odlazak u odgovarajući restoran, zajedno s kolegama ili prijateljicama i provesti ugodnu pauzu jedući jedan dan bogatu zdjelu salate, drugi dan par kriški sočnog roastbeefa, ponekad krepku mesnu čorbu ili pak mirišljavi tanjur dobro spremljene pašte?
Nažalost, mi smo suviše siromašni da bismo izgledali poput ovih zaposlenika iz neke svjetske metropole koje često vidimo na filmu. Kada bi plaće bile bolje, sigurno bi bilo više ovakvih toplih obroka. Tome u prilog govore gradovi čiji zaposleni imaju nešto viši standard (npr. Zagreb ili Ljubljana) gdje se otvara sve više tzv. malih restorana koji nude jednostavna, zdrava, jeftina jela vrlo suvremenih gastronomskih i nutricionističkih ideja. U središtima tih gradova najednom niču brasserie, bistroi, sandwich barovi, trattorie, steakhousei i taverne čija ponuda, bez obzira na nove, vrlo "šik" nazive, odgovara zapravo našim gostionicama ili konobama (neophodno moderniziranim u izgledu i kulturi pripreme i ponude). Svima njima je zajedničko da kuhaju topla, lokalna ili internacionalna, ali iznad svega - jeftina jela. Posluga je brza, njima upravljaju obično članovi iste porodice (rješava se time i egzistencija šireg porodičnog kruga), ambijent je prijatan i domaći gdje možete sami složiti tanjur onog čega želite i na način na koji vam najviše odgovara. Polako, ali sigurno zamjenjuju prekobrojne zadimljene kafiće tako karakteristične za naše krajeve i po broju i po izgledu.
Ali do svakodnevnog ručka u susjednoj brasseriei za mnoge je možda još daleko. Danas je teško i ljudima koji su rođeni u zemljama industrijskih revolucija koje su izmislile i bistroe, trattorie i brasserie i slična mjesta raznovrsnog blagovanja. Na nama je da osmislimo sebi i svojim ukućanima jedan izrazito važan obrok u danu - užinu. Odatle i poziv vrijednim Coolinaričarima da ponude svoja rješenja i izmjene iskustva, jer marenda, gablec, užina ili laki ručak postaju realnost kojoj u našoj gastronomiji treba pronaći pravo mjesto.
:(Još nema komentara