Divovi i zmajevi Motovuna

Između sivoplavog neba i zimskih magli, putovima uporno putuju i brežuljci na kojima poput kruna stoje srednjovjekovni istarski gradići. U porječju Mirne, pejzaž se ustalio smeđezelenim, a u ovo sivo nebo vrhom se usjekao Motovun, najuščuvaniji i bez svake sumnje najljepši među njima.

Prolazeći desetljećima dolinom rijeke Mirne, na putu prema Rijeci ili još dalje prema Zagrebu, oko mi nikada nije propustilo obuhvatiti taj dragulj, gore visoko, na putu u samo nebo, gdje se ustobočio ovaj čuvar - grad.

Ili grad divova? Ili grad na razmeđu zmajevih brazda?

Netaknute arhitekture koja datira iz davnih godina srednjega vijeka, drevnog imena, Montona (grad u gori) koje mu je još nadjenulo staro keltsko pleme Sekusi i čudesne ljepote prirode, kao da je stoljećima, svih 3500 godina svoga postojanja, ostao zarobljen pod kakvim staklenim zvonom. Za vječnu uspomenu. No, da ipak nije tako, dokazuje zvuk ljudskog glasa, tu pod zidom ili na kamenom popločanoj uličici iako se u ovo rano zimsko dopodne i glasovi čuju vrlo rijetko.

Tog hladnog siječanjskog dopodneva, otputili smo se Z. i ja put Motovuna. Motovunska šuma crni se ledenim odsjajem podno grada, golih stabala i smrznutih barica zaostalih od posljednjih jesenjih kiša. Sve je ledeno i tiho.

Penjući se strmim putem prema Motovunu razmišljam što bih postavila kao okosnicu priče, no tek me na jednom od uspona, pogled na granitnu ploču posvećenu Nazorovu junaku „Velom Joži“ podsjeti da je glavno obilježje Motovuna – div. Ili divovi. Koji su i sagradili ovaj grad opasan debelim obrambenim zidinama. Tá tko bi ih mogao graditi, tako visoko i s tako teškim materijalom ako ne divovi? Toj sumnji ide u prilog i priča lokalnog stanovništva da su neki davni graditelji prilikom produbljivanja i proširenja korita rijeke Mirne, u iskopinama podno Motovuna, naišli na goleme kosture ljudi.

Osjećaj uspavanosti i studeni toliko je jak da nije teško zamisliti drhtanje tla pod nogama i pojavu divovske glave iznad zvonika. Zaigrah percepcijsku igru i zamolih oprezno (u sebi) tog imaginarnog diva, neka nam danas on bude vodič motovunskim uličicama… Dobroćudno mi se osmjehnuvši i mahnuvši rukom u znak prihvaćanja, tromo se okrene put najvišeg dijela grada. Putem prema trgu prolazimo kroz dvoja (gradska) vrata i lapidarij u kojem se ponovno divim prekrasnim reljefima lavova.

Div mi pokazuje prstom na lijevu stranu pa pomno gledam i razaznajem glavne znakove koji su nekoć upućivali na stanje rata ili pak mira. Ako naime lav drži otvorenu knjigu i rep mu je visoko uzdignut - vlada mir, zatvorena li je knjiga, a rep spušten - rat je.Tišinu prekinu talijanski turisti koje interesira radi li koji ugostiteljski objekt. I dok se zabavljamo nagađanjem što bi moglo biti otvoreno, krajičkom oka zapazih znak dosade kod diva i bojeći se da mi ne izmakne iz glave, požurih za njime.

Uspinjemo se lagano prema glavnom trgu A. Antica koji se doima velik i prazan. Trgom dominira barokna crkva sv. Stjepana sagrađena 1614., a zvonik je kao i u većini drugih istarskih mjesta i gradova, odvojen od crkve. Sagrađen je u romaničko gotičkom stilu nazubljenog kruništa još u 13. st. Trg je sam po sebi prelijep iako bez dodatnih sadržaja nekako zjapi, ali u vrijeme kad je nastao, služio je u posve druge svrhe. Sad se važne stvari premeču u kafićima, a tada na trgu. Trgovi su u to doba živjeli vlastitim životom: tu se prodavalo i kupovalo, tu su vršena pogubljenja, izlagani lopovi i drugi nepoćudni na prezir puka, trg je bio glavna kucavica, a danas, danas jedva da čujem i kuckanje crkvenog sata.

I dok nam koraci muklo i preglasno odzvanjaju kamenitim uličicama u sjećanje mi se uvuku riječi poznatog povjesničara umjetnosti, slikara i književnika Matka Peića (ima li koga tko nije uživao u njegovim „Skitnjama“?) koji je na osebujan slikarsko-spisateljski način predočio svoju motovunsku impresiju: „Praćen mirisom kopriva, silazim niz kale Motovuna. Nad glavom neprestano zvoni velikim zubima okrunjeni zvonik. Pod nogama škrgut jajatog šljunka u kojem nikako da krepa prkos rodnog riječnog korita…“

No u nosnicama je danas prisutan tek težak miris mokrog drveta, dima i zimskog uzduha jer sjeme koprive sniva svoj zemljani zimski san, a Mirna će milujući oblikovati šljunak svog korita do nekih novih generacija arhitekata.

Moj me div vuče za rukav da ga sljedim na gradske bedeme koje ostavljamo za kraj jer znamo da je to najljepši dio. Ovdje gore osjećam se poput neke gospe iz davnina, čiji oholi pogled pada na tamni smaragd Motovunske šume i srebrni trak rijeke Mirne. I dok ostala godišnja doba osebujna po bujnosti raslinja vjerojatno pružaju oku drugu ugodu, zimski pejzaž kao da je sav od samta i baršuna. Smeđe se prelijeva u purpurno, tamnoplavo u tamnozeleno, boja zagasitih i dubokih.

U ušima mi počinje polako zujati od hladnoće, pogled se zamućuje i ruke više ne osjećam. Gotovo trčeći i ja i Z. i naš domaćin, bježimo s bedema i pronalazimo jedan od rijetkih kafića gdje ćemo se ugrijati. Unutra, u toploj polutami, skidamo svoje jakne i naručujemo čokoladu koja ima iscjeljiteljsku moć. Grije i stvara posebnu ugodu. Naš se div zavalio na naslon klupice i uvjerava nas da nesumnjivo čokolada ima takvu moć ali da ugodu zapravo stvaraju motovunske zmajeve brazde. O kakvim to brazdama trabunja ovo biće iz mašte? „Eh“, kaže on, „nemojte me sad razočarati, toliko znate o Motovunu, a ne znate da zemlja obiluje energetskim meridijanima koje se nazivlju zmajevim brazdama?“ U čudu smo zastali otvorenih ustiju što je konobarica shvatila kao znak za još jednu turu čokolade i donijela nam tri šalice. Pa… zar i ona vidi diva? Ovaj nam svojevrsni „Veli Joža“ tad objašnjava da su ljudi oduvijek gradili važna ritualna mjesta baš na sjecištima takvih brazda jer je tamo pozitivna energija najjača, a naš je Motovun sagrađen na čvorištu čak triju brazdi. Tá zbog toga su Motovunci najljubaznije stanovništvo u cijeloj Istri i zato došljaci u Motovun ostaju doživotno u njemu. Pa je, poznajem dosta Motovunaca i Motovunki koji su prije svega – dobri ljudi. I Z. kima glavom, prisjeća se i on nekih svojih. „Možda je to ipak zbog tartufa kojih je puna Motovunska šuma?“ pitam nehotice, a Z. mi uskače u riječ: „Ili zbog motuvunskog vina?“ „Joža“ odmahuje rukom, iako se po konstrukciji njegova tijela ne bi reklo da ne voli dobro pojesti i popiti. „Tartufi, tartufi … mislite na jelen gljive? Mi tako rečemo za te gomolje, ma, su dobri, su, ali pašta more i bez njih, nek' i dalje Talijani daju 2000 eura za kilo bijelih, za mene nema ništa bolje od ombola i kobasic. Ti si u pravu“, okrene se prema Z., „vino je rajsko. Zlatna Malvazija ili škuri Merlot“, cokne jezikom znalački i epikurejski. „Vino je ovdje vrhunsko jer loza uspijeva na mjestu na kojem se miješa kontinentalna i mediteranska klima, a laporasto je tlo duboko i bez kamenja“.

Unutra je najednom postalo još tamnije te smo odlučili okončati naš posjet. Veliki nas čovjek poziva na još jedan đir prema Kanalu, no kad smo otvorili vrata, vani nas dočekuje drugi svijet.

Magla je obavila krajolik, tek tu i tamo razaznajemo dijelove kuća. A div se, kao i svako drugo mitsko biće, zavisan o takvim pojavama,  najednom raspline u pramičak magle i – nestade.

Putem prema podnožju, na mostu preko Mirne, pogledam ulijevo prema šumi gdje je magla najgušća i nekako vjerujem da se Joža tamo vratio na spavanje sve dok ga Motovunci ne pozovu u pomoć da ih brani, da im gradi, a nekima, poput nas dvoje, da bude samo vodič. Kad prodre sunčeva svjetlost nečije će znalačko oko zamijetiti komešanje u stupovima magle koja se kovitla nad Mirnom i namignuti tom motovunskom stanovniku.

Na cesti smo prema Umagu, a ja ne mogu izdržati da se još jednom ne osvrnem prema ovom čudesnom gradu koji se jedva razaznaje u oblacima magle. Voljeli su ga i Kelti i Iliri, Venecijanci i Austrijanci, Istrani i Hrvati. Neki zbog iskorištavanja materijalnih dobara: brijesta i hrasta iz Motovunske šume, tartufa ili vina, neki zbog dobrih bioenergetičarskih vibracija, a ja sve više priklanjam „nekoj tajnoj vezi“ temeljenoj na dobroti ljudi i divova Motovuna.

Kod kuće, žurim se presvući i  pripremiti bakalar za ručak. Svoju sam jaknu na brzinu objesila o kuku ormarića za cipele. I dok mijenjam odjeću u kupaonici, čujem kako mačak Frodo čudno mijauče. Znatiželjno pogledam i spazim da pokušava nešto zubima uhvatiti s moje jakne. Neku grančicu, granu čak. „Pa nismo bili u grmlju“, razmišljam oprezno je skidajući. I tad vidim da nije drvce već velika siva dlaka, takva kakvu mi oko još nije vidjelo. He, he….. divovi i njihove čupave obrve….