Do prvog buđenja

Završje, Grožnjan, Istra

Zameteno, zapreteno, iza sedam gora i iza sedam mora, ljuljano nevidljivom rukom u ljuljački od zelenog bršljana, poput princeze iz jedne od najljepših svjetskih bajki, spava Završje.

Ljuljajući se i snivajući u jednoj od šumovitih usjeklina, visoko u pobrđu Gornje Bujštine, dijeli isti pogled i isti zrak sa susjednim Motovunom. Čine se poput dvoje blizanaca istodobno spojenih i razdvojenih dolinom rijeke Mirne. I dok je u bajci začaranu i uspavanu princezu probudio princ na bijelome konju, ova princeza još uvijek spava. Snove joj pokušavaju prekinuti razni prinčevi koji bi je rado poljupcem oživjeli no možda još nije prošlo vrijeme na koje začaranost traje ili prinčevi nisu oni pravi?

Ova je princeza nekoć živjela sretno djetinjstvo, ne sluteći što će se nakon toga zbiti. Prve je korake dijete učinilo tada kad su ga prvi put zazvali njegovim imenom, Završje, ono koje se nalazi za drugim vrhovima (ili: iza drugih vrhova). Bilo je to davno, daleke 1102. godine kada je darovano akvilejskom patrijarhu i već kao dijete ali izuzetne ljepote, izazivalo je pohlepu kod ljudi te su se često otimali da mu budu roditelji, skrbnici, prijatelji… no da, zapravo gospodari. Bilo je Mletaka i Turaka, Austrijanaca i Francuza. I Slavena krajem XIV. stoljeća. Govore da se za njegovu pažnju borio i jedan Portugalac, zvanično Pietro Fineez, a princem se prozvao i to gotovo za cijeli život, venecijanski patricij Contarini, koji im je čak sagradio i zajedničku palaču. Mlečani su mu tepali Piemonte (pie del monte – podnožje brda) dodajući mu još i ime od milja, d'Istria, kako bi se naime razlikovalo od onog talijanskog Piemonta.

Visoko nad morem, među vinogradima i maslinicima obasjanim povazdan zlaćanim zrakama sunca ovo je dijete činilo i sam život lijepim, skupljajući oko sebe sva moguća blaga vremena u kojem je raslo.

Poput blizanaca: lijevo Motovun, desno Završje

Jer svaki je vitez hoteći biti princem, no da, zapravo gospodarom, nešto uzimao ali nešto i davao, nešto ostavljao svojega. Gradski kaštel podno negdašnje župne crkve u Romaničkoj ulici, podignut je u srednjem vijeku odnosno u XI. st., a plemeniti su  ga Contarini preuredili u svoju palaču. Bila je to obitelj venecijanskih plemenitaša čijim je posjedom Završje postalo putem javne dražbe 1530. godine i ostalo sve do XVIII. stoljeća.

Mlečanin je pak odredio da pred velikim romaničkim južnim gradskim vratima bude stratište za neposlušne, ta znamo da se u tim mračnim vremenima pogubljenje obavljalo javno jer ništa ne može biti edukativnije od gledanja uživo kako prolaze oni koji su u sukobu sa zakonom. Kažu da je dio zida pokraj tih vrata izlizan od silnih udaraca nogu osuđenika na vješanje.

Francuz je u svojih 10 okupacijskih godina ostavio zatvor kojega se odmah prozvalo Napoleonovim, a služio je u svrhu ublažavanja neposluha vojnika. Danas je na tom mjestu, može li se zamisliti gore aluzije od primjerice - kokošinjca?

Austrijanac  koji je došao nakon Francuza podario je jedno od najvažnijih prometnih sredstava toga vremena, vlak i uskotračnu prugu kojom će se kretati.

Parenzana danas

Za vrijeme sretnog djetinjstva Završja, izgrađene su dvije crkve. Na mjestu nekadašnje romaničke crkve Venecijanac je izgradio novu, u stilu kasne gotike i posvećenu Majci Božjoj od Svete krunice. Uz nju se malko nakosio, 22 metra visok romanički zvonik sagrađen 1684. pa Talijani koji su ovdje obitavali nisu imali samo dva Piemonta već i dva kosa tornja.

Ovaj završki se tijekom XVIII. st. nagnuo 40-tak cm sjeverno pa su ga naknadno učvrstili, stavivši mu metalne obruče. Zvonik je blizanac motovunskog, a nekada je služio i kao promatračnica.

Spomenuta je crkva bila župnom crkvom sve do kraja XVIII. st. kada se pristupilo izgradnji velike nove župne crkve. A da bi se namaknula sredstva za planiranu izgradnju prodalo se vrijedan kalež iz XV. st.  koji je bio u tadašnjoj župnoj crkvi. Da se radilo o vrijednom predmetu dokaz je da je bio dijelom zbirke bankarske dinastije Rotschilda. Danas krasi neku od vitrina pariškog muzeja Louvre.

Nova župna crkva Rođenja BDM nekad je morala biti nerazmjerno velika u odnosu na broj stanovnika kao i izgled i oblik okolnih zgrada, a danas se čini kao da je cijela zalutala s nekog europskog trga.

U njoj se nalaze orgulje koje se smatraju najstarijim u Istri jer datiraju još iz 1740. godine, a zapisano je da ih je izradio majstor Paggia iz Venecije. Obnovljene su puno kasnije, 1986. godine za što je zaslužan nizozemski majstor, Patrick Collon. Osim vrijednih orgulja župna crkva raspolaže uz glavni s još pet oltara, prekrasnim oltarnim slikama, ogromnim svetohraništem te je bogato urešena liturgijskim inventarom. Po nalogu pl. Contarinija crkva je građena u kićenom baroknom stilu sve u želji da se naglasi sjaj i blagostanje gradića iako je dovršena nakon punih 100 godina.

Ispod južnih vrata nalazi se još jedna omanja crkva posvećena omiljenom narodnom zaštitniku od kuge, sv. Roku i izgrađena u gotičkom stilu sredinom XVI. st.

Usporedno s crkvama raslo je mjesto postupno prerastajući u gradić. Kuće su do XVI. st. građene isključivo tehnikom suhozida, slaganjem kamena na kamen bez imalo vezivnog tkiva, osim za unutarnje oblaganje i fugiranje. Kamen koji se koristio bio je laporni pješčenjak kojega je bilo u izobilju obzirom da su svi okolni brežuljci upravo od kamena takove provenijencije. Pješčenjak se lako lomio pa se i obrađivao na mjestu vađenja. Srednjovjekovne su kuće uglavnom bile takve širine kakvu je dozvoljavala duljina hrastovih greda jer se na raspolaganju nije imalo kvalitetnog drva obzirom da je šumama gospodario venecijanski gospodar. Kuće su dakle bile uske i visoke katnice, izrađene ručnim alatom. Krov je bio pokriven kamenim škrilama. Kasnije je napredovala tehnika građenja jer je napredovala i vještina majstora te su se kuće nadalje gradile koristeći kamene kocke i kvadre. Središtem srednjovjekovnog gradića prolazila je okomito najveća ulica od koje su se granale manje, na obje strane, a okolo je bio sagrađen zaštitni dvostruki prsten zidina.

Strme srednjovjekovne ulice završke

Kako je vrijeme prolazilo stanovništvo se u kasnije doba povećalo pa ih je bilo preko 200, a za vrijeme ekspanzije pod austrijskom vlašću, od 1921. do 1931. stanovnika je bilo, nikad više, čak preko 1000. Bila je tu škola, nekoliko prodavaonica, uljara i jasno, bila je ovdje i mjesna oštarija (gostionica). Radilo se na okolnim poljima, trgovalo se, cvjetalo je obrtništvo, imalo se.

I ono izuzetno važno, u podnožju grada, smjestila se željeznička stanica na kojoj se čekalo Parenzanu (od tal. Parenzo – Poreč) odnosno vlak koji je dolazio iz Poreča i prevozio stanovnike i njihovu robu prema Trstu i natrag.

Čk-čk, čk-čk, čk-čk …. čk-čk-čk-čk-čk….....  kloparala je lokomotiva uskotračnom prugom kroz šumsko zelenilo.

A onda je jednoga dana postalo vidljivo da je dijete poraslo i postalo ljepoticom princezom s ogromnim mirazom. Samo se još čekao onaj pravi. No umjesto princa i sretnog nastavaka života, došlo je nešto drugo, nešto što se nije moglo predvidjeti, nešto na što se iz ovog mjesta nije moglo utjecati. Zlo je pokucalo na vrata, zlo kojem je ime bilo: rat.

Rat je poharao što je poharati mogao, a nakon njega je Završje pripalo (tadašnjoj) FNRJ. Između završkih kuća i njihovih polja, maslinika, vinograda i voćnjaka postavljena je žica koja je odijelila stanovnike od njihovih izvora primanja. Još pod dojmom rata, gladni i apatični svakodnevno su gledali preko žice svoje nedostižno blago i gubili nadu. A onda su se otputili u zonu „A“ STT-a (Slobodni teritorij Trsta), potražili posao a potom i novi život. Gurnuli Završje u najdublji džep srca, okrenuli se novim nadama.

Claude Monet?

Završje je postalo prazno, kuće su se počele urušavati, a u njih se uselio bršljan. Zamalo su tišina i san omekšali strukturu grada koja se stopila s okolinom.

 Zapreteno.....

zameteno...

iza sedam gora...

 i iza sedam mora....

Hodajući praznim ulicama gradića, brojim prozore koji mi se čine novijima želeći pri tom ugledati kojeg od današnjih 40 stanovnika. Ali vidim samo mačku na cesti. Kad sam prolazila uz nju podigla je pogled i znala sam da se upravo probudila.

Umag, lipanj 2017.

Literatura:

Rok Zelenko: Grožnjan, istarski grad umjetnika (o gradnji kuća)

Lino Šepić : „Tu i tamo po Bujštini“, Matica hrvatska Buje 2002. g.