Halubajski pust

Vrijeme je Pusta, poklada, karnevala ili kako već zovete ovaj dio godine. U zaleđu Rijeke i Opatije, od Učke do Gorskoga Kotara, sve do Slovenije odzvanjaju zvona zvončara. Zadaća im je svima ista, otjerati zimu i probuditi proljeće, a ima ih svakakvih, šarenih i manje šarenih, strašnih i manje strašnih, no najstrašniji su od svih oni iz Halubja. Najvjerojatnije je veliki broj vas već čuo za halubajske zvončare, no najvjerojatnije je mali broj vas koji znaju odakle oni dolaze i što se u tom kraju događa u ovo doba godine.

Halubje je kraj smješten na sjeverozapadnom dijelu riječkoga zaleđa, od Grobnika na istoku i Kastva na zapadu, pa sve do granice Hrvatske sa Slovenijom. To je istočni dio Kastavštine. Središte je zbivanja u Halubju mjesto Viškovo i pripadajuća općina s mnoštvom manjih mjesta, sela i zaselaka. Bogata je to općina, sa sve više stanovnika koje privlači miran kraj, blizina Rijeke i Opatije. Tako Viškovo, nekad malo mjestašce na brijegu, koje je imalo sreću da se nalazi na važnom putu koji spaja Rijeku i Ljubljanu, sve više prerasta u gradić koji pruža mogućnosti ugodnog življenja i rada. No, kraj je to u kojem se tradicija i bogato nasljedstvo ne zaboravljaju, unatoč velikom broju ljudi pridošlih iz raznih dijelova Hrvatske, ali i iz susjednih zemalja. Dešava se upravo to da se njima ti stari običaji toliko sviđaju da ih i oni prihvaćaju i nastavljaju.

Neki od tih običaja sežu još u prapovijest. Jedni od tih prapovijesnih likova iz ovog, nekad stočarskog, ovčarskog kraja, upravo su zvončari koji svojim strašnim izgledom i još strašnijom zaglušujućom bukom koju proizvode zvona na njihovim leđima tjeraju zloduhe i hladnoću i prizivaju proljeće. Tako su u vrijeme turskih prodiranja u ove krajeve uspjeli prestrašiti i potjerati i tursku vojsku. Nekada je to bila magija, a danas svima nama u tom kraju, jedna od najdražih atrakcija u vrijeme Pusta.

Kad zatuli rog na Antonju, i kad se Pust objesi u središtu mjesta, pa sve do Pepelnice kad Pustu, glavnome krivcu za svo zlo u prethodnoj godini, "padne presuda", cijelo Halubje živi u ritmu zvona halubajskih zvončara koji obilaze sva mjesta i mjestašca u kraju. Bez obzira na kišu i hladnoću, nerijetko i snijeg, uvijek su u mornarskoj majici kratkih rukava i bijelim hlačama, ogrnuti ovčjom kožom, s velikim zvonom obješenim na donjem dijelu leđa, s neobičnom maskom životinjske glave s rogovima i isplaženim jezikom i s bačukom ili baltom u rukama (neka vrsta buzdovana). S njima obavezno idu Pust, medvjed, tat i vrag, prati ih limena glazba koju je zapravo i teško čuti, s obzirom na buku zvona, a pred njima dječaci - jajari, koji će tek postati zvončari. Idu od kuće do kuće sakupljajući jaja za zajedničku večeru. Bit će to neka od ukusnih fritaja, najvjerojatnije s dobrim domaćim kobasicama.

U svakome selu mještani dočekuju zvončare na najširem dijelu sela i nude im domaće fritule, kroštule, čvarke i vino. Na tome mjestu zvončari izvode svoju prastaru igru: snažnim pokretima tijela udaraju jedan u drugoga i skupljaju se polako u zbijeno kolo, pa zatim kao jedna cjelina svi u istom ritmu udaraju zvonima. Medvjed, tat i vrag zalijeću se među ljude i rade svakojake vragolije. Nakon takve buke koja traje par minuta, i najcrnji bi vrag pobjegao! Nakon kratkog odmora, uz okrijepu koji im mještani nude, nastavljaju svoj put do sljedećeg sela i sljedećeg kola.

Nekako kao nastavak te tradicije i povorke zvončara, nastala je i karnevalska povorka, od kojih je ona riječka nadaleko poznata. No, i manja mjesta u okolici Rijeke imaju svoje karnevalske povorke, pa tako i Halubje, odnosno Viškovo. Mnoštvo maskiranih grupa slijeva se glavnom ulicom u dužini od nekoliko kilometara, s jednog na drugi kraj mjesta. Sudinoci povorke svih su dobnih skupina, od onih najmlađih, još u kolicima, pa sve do kasne, umirovljeničke dobi, i svi su jednako veseli i jednako izdržljivi. A na kraju puta dobri ih domaćini dočekuju porcijom finoga graha koji mora biti bogat mesom, raznim pićem i nezaobilaznim pusnim slasticama: krafnama, fritulama i kroštulama.

Tako je bilo i ove godine, u subotu, 19. siječnja, kad je konačno i moj mlađi sin, koji je pred Božić navršio 5 godina, po prvi puta sudjelovao u ludoj maškaranoj povorci, zajedno sa svojim prijateljima iz vrtića. Već sad jedva čeka sljedeću godinu i antonjski rog.

Ali nije karnevalska povorka jedini zanimljivi događaj u to Pusno vrijeme. To vrijeme do Antonje do Pepelnice obiluje zabavom na svakom koraku, a najomiljeniji su Pusni tanci ili u prijevodu maškarani plesovi, sa živom domaćom glazbom i svima dragim potresujkama i polkama. Sve završava u utorak pred Pepelnicu ili Čistu srijedu, kad Pusta ili spale, ili lansiraju u svemir, ili mu presude na tko zna koji način.

A mir i tišina opet zavladaju halubajskim krajem...