Koncentracija u dječjoj dobi

Gradnja kuće od karata na primjer može biti veliki izazov za malo dijete. Ono će kuću od karata uspjeti sagraditi samo uz puno strpljenja i pažnje. Ali što učiniti kada je dijete previše nemirno za to? Od kojeg trenutka možemo od djeteta tražiti da se koncentrira?

Dora je oduševljena i razigrana. Upravo je svojim zubićima isprobavala svoj sat-igračku, onda se prebacila na malu lopticu koju joj je mama dobacila. Zatim su joj kratko vrijeme bile zanimljive vezice maminih cipela. S njima se može tako divno zabavljati. Dora ih je vukla, povlačila, zapetljavala, otpetljavala. Cijelih pet minuta. A onda se u njoj opet probudio nemir. I s puno pozornosti se prebacila na neku novu igračku. A sve to pokazuje sljedeće: bebe su već i u dobi od sedam mjeseci sposobne za intenzivnu pažnju. Ali što se dešava s tom koncentracijom koja je sama po sebi razumljiva kada bebe rastu i postaju mala djeca?

Dječja soba nije samo puna igračaka, već se u njoj često nalazi i televizor, playstation ili Nintendo; puna je novih izazova, napravljenih od različitih materijala. Tisuću stvari privlače pozornost pa je svijet trogodišnjaka ogroman, napeti spoj slika, boja, zvukova i mirisa. I upravo sada, kada se djeca nalaze u predškolskoj dobi, odrasli odjednom traže da dijete odoli brojnim izazovima i da se posveti samo jednoj stvari. Barem na neko određeno vrijeme. Dijete se mora koncentrirati, tj. razviti sposobnost da poveže svoje razmišljanje i osjetila - u neku vrstu pooštrene pažnje.

Već u dječjem vrtiću vidimo da neka djeca imaju prirodan talent za koncentraciju i bez problema se mogu igrati s jednom igračkom duže vremena.

Moglo bi se i reći: dijete se mora svjesno sabrati. To je važan talent. Pogotovo kada kasnije u školskoj dobi uspijeva pet sati u školi mirno sjediti ili strpljivo rješavati svoje domaće zadaće. Djeca koja to tada ne uspijevaju svladati vrlo brzo osjećaju posljedice tog nedostatka koncentracije. Od loših na brzinu napisanih domaćih zadaća i nepažnje pod nastavom nije dalek put do loših ocjena.

Može li se koncentracija naučiti?

Kada stručnjaci za rad mozga (neurobiolozi) ljudima uz pomoć kompjuterske tomografije proučavaju glavu, oni mogu primijetiti koliko se čovjek može koncentrirati primjerice po različito obojenim površinama - što je jača crvena boja, time je jača aktivnost mozga. Kada netko intenzivno sluša glazbu, onda je njegova auditorijska kora velikog mozga aktivna. Kada čita, aktivira se središte za govor. Tako jednostavno pokazuje se na monitoru i središte za pažnju. Stvar postaje komplicirana jer se nebrojeni izazovi, koji svakom čovjeku svakog trenutka stoje na raspolaganju, bore za njegovu pažnju. Čovjek se mora odlučiti. Ali prema kojim se kriterijima možemo odlučiti za samo jednu stvar između svih tih izazova koji nas okružuju? I kako se uspijevamo odvratiti ili ne odvratiti od neke stvari?

Već u dječjem vrtiću možemo primijetiti da neka djeca imaju prirodan talent za koncentraciju te se bez problema mogu igrati samo s jednom igračkom duže vremena. Neki roditelji pokušavaju izvršiti lagani pritisak ili pokušavaju dijete privoljeti obećanjem nagrada ili prijetnjama, kaznama. Možda će pritisak uspjeti malo produžiti mogućnost očuvanja pažnje. Nemojte zaboraviti staru afričku poslovicu koja glasi: "Trava neće brže rasti ako je povlačimo", upravo suprotno, tako će koncentracija samo još brže popustiti.

Stručnjaci se slažu u jednome: s opomenama (ili ukorima) neće se povećati mogućnost koncentracije. Izjave poput "Sada se moraš koncentrirati!" ili "Saberi se!", ne pomažu. Sposobnost koncentracije nije nikakva tajna. Ona raste sa zadovoljstvom. Radost koja je povezana s nekom određenom sposobnošću uvijek se uključuje i pojavljuje kada dijete primijeti: "To mogu super napraviti. Želim učiniti nešto i to mi i uspijeva". Mi našu djecu ne možemo prisiliti na koncentraciju, možemo im samo pomoći da razviju taj pozitivan stav prema učinjenom i da imaju što je više moguće doživljaja uspjeha!

Kako poboljšati koncentraciju?

Roditelji moraju čekati i dobro promatrati: što moje dijete smatra zanimljivim? Tako da djetetu možemo dati do znanja da mi njegove ideje smatramo dobrim. Da mu pomognemo kada moli za pomoć, kada na primjer traži karton jer dijete u svojoj sobi želi sagraditi kolibu. Tako da djetetu stalno ne namećemo stvari o kojima mora razmišljati ("Samo ćeš se zamazati") i da dijete ne uvjeravamo u naše vlastite ideje ("Radije se igraj Monopoli"). Time da naše dijete ostavimo da samo donosi odluke o tome kad se i s čime želi zaokupiti.

Jedino tako se u dječjim glavicama mogu povezati učenje sa zanimanjem i uspjehom. Jer priroda se pobrinula da dijete može izvršavati zadaće i zadatke za koje je potrebno uložiti napor, ali koje nisu ni prelagane ni preteške. Stručnjaci često govore o otvorenom prozoru za razvoj, o optimalnim vremenskim okvirima i određenim sposobnostima za učenje i smatraju da se petogodišnje dijete u prosjeku određenom zadaćom može koncentrirano baviti 10 do 15 minuta. Što je dijete starije, to će duže vremena moći svoju koncentraciju posvetiti određenoj stvari. Ako se dijete unatoč strpljivih uputa teško može koncentrirati, možda se radi o još nekim razlozima.

Usponi i padovi koncentracije

Veliku ulogu igra i određeni dan. Ponekad jednostavno ništa neće uspijevati, ima dana kada se jednostavno ne osjećamo dobro. Usponi i padovi u našoj sposobnosti koncentracije ovise i o određenim vremenskim razdobljima tijekom dana. Od umornog djeteta ne može se očekivati da će nekoj stvari moći posvetiti veliku pozornost.

Kod neke djece koja se ne mogu koncentrirati uzrokom mogu biti problematični obiteljski odnosi ili zdravstveni problemi. Ponekad se radi o sindromu poremećaja pažnje. Pedijatri i terapeuti mogu s djetetom napraviti testove koji će roditeljima objasniti o čemu se radi. Ali kod svih zahtjeva za većom koncentracijom u društvu moramo paziti da ne zapadnemo u krajnosti.

Mi dobro znamo da stalna potraga za zabavom i užicima ne znači da će naš život biti sretan, a jednako tako slijepo fiksiranje na određeni cilj koji nas tjera naprijed - upis u školu, matura, upis na fakultet, visoko pozicionirano radno mjesto - ne mora označiti uspjeh. Uspjeh i budućnost ne mogu se mjeriti u stupnjevima naše pažnje i koncentracije. Djeci ne smijemo samo nametati stvari, već ih moramo pustiti i da malo sanjare. Razonoda je pojam suprotan od koncentracije, ali istodobno i važan preduvjet za koncentraciju.

Poticanje koncentracije

• S određenim igrama i vježbama: osjetila vašeg djeteta možete pojačati i tijekom svakodnevnog života, npr. tako da zajedno promatrate predmete u autu, vrtu ili na stolu, a nakon dvije minute morate vi dijete navesti da vam kaže što ste vidjeli i zapamtili. Predškolska djeca vole također i knjige u kojima se nešto traži, slagalice, labirinte i slične igre.
• Uz vježbu žvakanja: žvakaće gume mogu, tako je dokazano, pomoći kod razmišljanja. Obilno žvakanje olakšava korištenje prehrambenih vrijednosti hrane i time poboljšava rad mozga.
• Uz mir: dijete se od svih svojih aktivnosti mora i malo odmoriti: ne mora se nužno raditi o spavanju, ali mora postojati vrijeme za sanjarenje i vrijeme za besposličarenje. Nemirnoj djeci pomažu vježbe za meditaciju (npr. autogeni trening, joga, sada već postoje tečajevi i za predškolsku djecu).
• S urođenim timingom: stvari koje se rade tijekom dana moraju biti jasno određene, ali pravila se mogu mijenjati. Teške zadaće bolje je raditi ujutro, a lakše poslijepodne.
• Uz puno pokreta: povremeno malo gimnastike, jedan sat vježbanja i skakanja aktivirat će rad mozga.
• Uz dovoljno tekućine: djeca koja prijepodne piju puno tekućine bolje pišu zadaće i testove. I još nešto dokazano: zdravi doručak pomaže i kod rješavanja testova i zadaća.
• Uz manji broj izazova i podražaja: djeci nemojte dozvoliti da previše vremena provode pred televizorom ili računalom. Spretnost koju djeca pokazuju u igri na računalu ili playstationu povećat će ukupnu sposobnost koncentracije samo ako se te igre ne igraju prečesto. I ne dopuštajte da dijete stalno sluša glazbu.