I dok moja dva Indijca spavaju mirnim snom u sobi koja miriše na jasmin, sezam i ljiljane, polako se privikavam na glasnu tišinu džungle prisjećajući se prorokovih riječi iz Veda da samo oni koji znaju slušati - mogu u dubokoj noći čuti šapat Krišne.
Kada smo nakon nekoliko lijepih godina druženja moj najbolji prijatelj Indijac i ja odlučili osnovati obitelj, svi su nas pitali kako ćemo pomiriti razlike među dvama civilizacijskim krugovima kojima pripadamo. No mi smo te razlike anticipirali kao bogatstvo koje će oplemeniti naše živote. Na Valentinovo nam se rodio sin i nazvali smo ga Ved Jan (ved u sanskrtu znači "sveto znanje", a jan je "nositelj"), ne znajući da će nas upravo naš mali Jankec uskoro povesti na neobično životno putovanje i blagosloviti novim i nevjerojatnim znanjima.
Učinilo mi se da sam otvorila svoju omiljenu knjigu iz djetinjstva i poput Dorothy iz - zalutala duboko u njezine stranice.
Moj se suprug ni po čemu nije razlikovao od prijatelja koje sam imala u djetinjstvu. Mislila sam da naš sličan smisao za humor, svjetonazori i zajednički snovi vjerojatno imaju i neki sličan background... sve dok nakon 52 sata vožnje vlakom od Delhija do juga Indije nismo sjeli na brod i uputili se dugačkom rijekom (backwaters) kroz džunglu prema selu koje će na neki način postati i moj drugi dom. Učinilo mi se da sam otvorila svoju omiljenu knjigu iz djetinjstva i poput Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza - zalutala duboko u njezine stranice.
U selu Kelamangalam, u koje odlazimo već 5 godina, živi par stotina obitelji dravidskoga podrijetla. Iako se po skromnosti materijalnoga i duhovnoj smjernosti odmah vidi da je riječ o sljedbenicima gandizma, što znači da ne postoji kastinska hijerarhija, u selu se ipak cijeli ciklus života - od rođenja do smrti - odvija po zakonima kaste kshatriya ili ratnika i vladara. (Kasnije sam, gledajući stare obiteljske slike i slušajući priče seljana, saznala da je i jedan od naših predaka bio vjerni Gandhijev pratilac 1930. godine na čuvenom dugom protestnom maršu soli na Arapsko more.)
Jedan običan dan u raju
Za baku, djeda i junake naše male indijske priče dan počinje već oko 4 h ujutro. Nakon ritualnoga kupanja u rijeci, djed odlazi na jutarnju molitvu u obližnji hram. Ponekad me u zoru, uz pjesmu vrhovnog šamana, crvenkasto sunce što se probija kroz drvene grilje i gotovo nevjerojatno glasni cvrkut ptica, probudi i zvuk domaćega mlina u kojemu baka melje svježe začine te započinje pripreme za doručak. Svi su ukućani aktivni od samoga jutra dok su vrućine još podnošljive - sjecka se brdo povrća za nekoliko vrsta karija koji će se pripremati toga dana, a na veliki se otvoreni kamin stavlja starinski ćup s rižom koja se kuha za sve dnevne obroke. I dok pospana u pidžami pokušavam otvoriti oči, baka već trči s kavom koja je slatka poput meda i u kojoj plivaju zrnca zelenoga kardamoma. I to je tek uvod u dan u kojemu je sve usmjereno na osnovnu ljudsku potrebu: hranu - onu kojom se pune gladna usta i onu koja utažuje spiritualnu glad - ljubav prema Bogu.
Svatko od nas ima svoj dnevni zadatak. Kad god doputujemo, posadimo i neko novo drvce. Ove je godine to bila sandalovina te nekoliko mladica tika. Kada smo se vjenčali i kada nam se rodio Jankec, posadili smo i nekoliko kokosa. Dok muškarci sakupljaju papar i stavljaju ga da se suši, mi djevojke pripremamo listove kane i indiga za bakin čudotvorni ayurvedski šampon protiv opadanja kose, beremo amarant i papaju za ručak (dok su još zeleni, mango, papaja i jackfruit se koriste u karijima, a kad sazriju, jedu se kao voće). Jankecov je posao sakupljanje kokosa od kojeg se ništa ne baca: najprije se sačuva voda za večernje kupanje (pomaže pri hlađenju tijela na tropskoj vrućini), mekani se unutarnji dio pojede, a ostatak koristi za kuhanje i pravljenje ulja. Ljušture kokosa se suše i upotrebljavaju kao ogrjev umjesto ugljena.
Poslijepodne kao da je neka nevidljiva ruka uključila slow motion - toplo je i vlažno i počinje jedna velika siesta. Tek rijetko kroz kuću proleti poneka neobična šarenorepa ptica - kuća ima na svakoj strani svijeta po jedna vrata i ona se danju nikada ne zatvaraju zbog putnika namjernika i zbog loše karme.
Predvečer se, kao i kod nas, polako pijucka kava uz domaći banana čips, jede se neki lagani kari uz kuhanu tapioku... i taman kada se puna želuca lijepo smjestite na trijem i počnete uživati u ranom zalasku sunca - počinje priprema večere! Zveckanje i oštrenje noževa, na stolu pune košare povrća za očistiti, pucketanje sjemenki gorušice na vrelom ulju - kuhanju nikada kraja!
Još se jednom odlazi na noćnu molitvu u hram, a cijelo selo zasvjetluca od uljanih lampi koje se u kućama pale zajedno s mirisnim štapićima. Sjedeći ispred maloga kućnog oltara, najstariji član obitelji priča jednu od priča iz Mahabharate ili Ramajane najmlađima. Nakon toga obitelj se okuplja ispred televizora - Indijci su poznati po svojoj ljubavi za glazbu i filmove, a u zadnje se vrijeme i u ovoj netaknutoj divljini gledaju serije - priče o bogovima i ratnicima iz indijske mitologije pretvorene u meksičke sapunice.
Zadnji je obrok završen, bogovi su zadovoljeni, a to znači da je i dan pri kraju. I dok moja dva Indijca spavaju mirnim snom u sobi koja miriše na jasmin, sezam i ljiljane, polako se privikavam na glasnu tišinu džungle prisjećajući se prorokovih riječi iz Veda da samo oni koji znaju slušati - mogu u dubokoj noći čuti šapat Krišne.
Za više fotografija pogledajte na tagu - indija-una64.
Autor slike: una64
:(Još nema komentara