Na iskonu istarske bukalete (ili, mala priča o Raklju)

Neku sam večer zamijetila kako se fina nit paučine rasprostrla i leluja od glinene posude, smještene na vrhu kuhinjskog elementa, prema stropu i u nastupu euforije čišćenja, privukla najbližu stolicu i popela se na nju držeći u ruci onu čupavu metlicu iz nekadašnjeg „Sve za 13“. Stolica baš nije mogla zamijeniti ljestve, malo sam se propela na prste, zaboravila da sam dno posude dodatno „obogatila“ patafixom kako bi se bolje držala za podlogu i - povuci-potegni malo zabalansirala u zraku. Srećom nisam pala, ali jao! pala je posuda i tras….. razletjela se u milijun komadića! Bila sam ljuta na sebe, na svoju lijenost jer nisam otišla dva koraka dalje po ljestve, na brisanje nečega što je moglo pričekati jutro, ma.. na sve. A posuda? E da, bila je poklon bivše kolegice s posla, Vere; prava glinena posuda sa sarajevske Baščaršije namijenjena prije svega kuhanju Bosanskog lonca. No kako moji nisu zavoljeli to jelo (ili ga nisam znala spremiti kako treba?) posuda je postala ukras u kuhinji. Lijepo se uklopila uz bivši namještaj, a uz sadašnji još i ljepše. Na um su mi pale, uz zrnce smijeha, riječi pjesme „Ča je bilo tega više ni“ jer - ni. Nema više posude. Kraj! Namjeru da negdje i nekad nabavim drugu, pohranila sam u neku ladicu uma, sjetit ću se kad tad.

Sljedećeg prazničnog jutra, ljuteći se još uvijek na sebe zbog sinoćnje štete, odlučila sam ne spremati ručak te sam se iznenadila kako je Z. brzo prihvatio poziv na jedan đir prema središnjoj Istri. Lagani popodnevni izlet. S planiranim ručkom prije razgledavanja odabranih gradića. Prekrasno vrijeme, vruće i suho, uz maestral.

Puli Juríća (u Juríćima, dakako) 

objed je bio pravi istarski, domaće jelo uz domaću besédu simpatične konobarice. Sve njihovo: ombolo, nikako presuh, povrće na žaru iz njihova vrta, krastavci u salati samo pucketaju od svježine, kruh još topao, voda, čista, pitka…. Poslije ručka bih najradije prilegla i to pod nekim drvetom, ali idemo dalje. Naše je odredište bio Žminj, stari gradić koji datira još iz vremena kasne antike i ranoga srednjeg vijeka, a danas poznat po Čakavskom saboru, udruzi koja njeguje već 30-tak godina kulturnu vrijednost Istre kao i Čakavskoj kući, u kojoj se početkom lipnja svake godine održavaju susreti mladih čakavskih pjesnika. I dok polagano šećemo žminjskim uličicama, razgledavajući kulu negdašnjeg kaštela i župnu crkvu, vrućina i žeđ poslije ručka čine svoje. Najednom mi se javila gotovo nesnosna želja za morem, bilo kojom njegovom karakteristikom; dodirom i mekoćom vode, osvježenjem, pa i samim mirisom. Iako smo u centru kontinentalnog dijela Istre kao da negdje u zraku kruži miris mora. More, more…… šapuće mi um. I najednom smo u autu i hitamo put mora. Promiču Barbán (ha, prstenac!), manja mjesta i sela, pa Krníca i evo nas dolje prema Raklju. Najednom pred očima bljesne i srebro i zlato, a onda i more, more plavo….

Ubrzamo prema Raškom zaljevu gdje najednom krajolik poprima obilježja dalmatinskog krša. Stijene i žutilo smilja. Popodne je, prošlo je 4 sata, sunce uprlo svoje moćne zrake, sve blješti pred očima. Čujem zrikavce kao da sam na Murteru, i dok prolazimo bijelim prašnjavim puteljkom prema platou i crkvici kao da nisam ovdje, kao da sam negdje sred dalmatinskog krša. Zajednički se smijemo svojoj čudesnoj želji jer bio nam je dostatan i sam pogled na more da mu osjetimo blagoslovljeni čar i dražest svježine. Otirem čelo od znoja i već se noge usmjeravaju prema objektu uz kojeg smo zastali.

Kasnije ćemo doznati da je crkvica, posve obgrljena smiljem, posvećena sv. Agnezi ili kako je u ovom kraju naziva domaći svijet: Agnija, te da potječe s kraja 15. st. Iza leđa, na blagoj uzvisini zamjećujem ostatke neke gradine. Radi se zapravo o ostacima starog Raklja, koji je davnih dana opljačkan i spaljen. Vruće je, stopala me peku u tenisicama i evo, već sam bosa i penjem se ka ruševini. No ubrzo zaboravljam na neugodno peckavu vrućinu u obući jer samo nakon par koraka, zajaukala sam. Trnje mi se pozabadalo u noge, krv potekla, bol dobro prodrmala. Hajde, natrag u obuću i na pentranje.

Z. je skinuo majicu, oslonio se na kamen i faunovski uživa u pogledu na nešto ispod naše razine. I bilo mi jasno što ga je to očaralo.

Dolje, koliko god seže pogled, plavi se more omeđeno zelenilom raslinja.

Nadesno je prekrasna plaža ili kako je zovu mještani, Luka. Tek pokoja barka, tek pokoji kupač. Raj! A onda zamjećujem bale sijena na platou ispred sv. Agnije i upućujem znak upitnika svom suputniku. Prisjetio se da mu je suradnik i prijatelj, kompozitor Bruno Krajcar,  pričao kako je ovdje bila upriličena promocija njegovog multimedijalnog CD-a na kojem je uglazbio Balotine stihove (na koncertu sam imala čast i sreću prisustvovati kada je za predbožićne blagdane bio organiziran u Umagu) a i putem smo vidjeli plakat  s pozivom na koncert dvojice dalmatinskih pjevača i već spomenutog B. K. To stvarno mora biti nevjerojatan doživljaj! Pod zvjezdanim svodom, s mirisom smilja i sijena u nosnicama, slušajući Balotine stihove na mekoj čakavici i mračnom sjenom gradine iza leđa, osjećaj mora da je mističan…..

Okrijepljeni, vratili smo se putem i (neplanirano) posjetili – Rakalj, u kojem sve miriše na dudov plod. Do sada sam nekoliko puta prolazila uz mjesto, no ovo je bilo prvo poznanstvo s ovim istarskim draguljem i moram li priznati, ljubav na prvi pogled.

Po ulasku u mjesto, prisjetila sam se svoje kolegice s posla koja nas je napustila prije no što je dobila prvu mirovinu u ruke. Marije iz Raklja. Prisjetila sam se i njezinog djevojačkog prezimena Krelja i njezine upornosti da se u dokumente za odlazak u mirovinu upiše to prezime iako je nosila drugo.

Pokopana je po svojoj želji ovdje, na domaćoj rakaljskoj grudi iako joj je obitelj u Umagu. Tvrdoglavost? Ili samo čežnja da vječno udiše mirise svog rodnog Raklja?

Od kud krenuti?  Kako je Z.  živio do 19. g. u Puli, sjetio se da su u OŠ odlazili na izlete u ovo mjestašce u posjet rodnoj kući Mate Balote. Nije se međutim sjetio ni mjesta gdje se kuća nalazi niti pak njenog izgleda, a ulice se doimaju posve praznima. Osvrćem se za poznatim orijentirima svakog mjesta, zvonicima župnih crkava, ali ništa ne zamjećujem jer mi pogled obuhvaća tek ogromne krošnje dudova, oraha i oleandara. Bili bi se možda i posvađali jer nemamo kome uputiti pitanje, a njega uhvatila amnezija, no interes mi se preusmjerava u vrhove šterni koje vire iz svakog dvorišta ili vrta. 

Interesantnog, gotovo orijentalnog izgleda, uglavnom crvene boje, a na vrhu oznaka godine kada je izrađena. Vraćamo se na trg na kojem je smještena ambulanta u zgradi vatrene crvene fasade i bijelih štukatura te krećemo otpočetka, najširom ulicom. Tlo pod nogama ljepljivo od popadalih dudova. Zamalo dolazimo do kuće u čijem se dvorištu valjuška crni mačić i napokon, netko živ!? Pitamo gospođu za Balotinu kuću i taman se upustila u tipično istarsko objašnjavanje u stilu: „Vidite onu cestu i ono drvo tamo u dnu, e, nemojte ići prema njemu već skrenite odmah lijevo od, vidite onu kuću tamo, e, ne od te kuće nego od kuće preko puta…..“ kad je došla druga i priopćila nam da ona ide tim putem pa možemo s njome u društvu. Sva sreća, moglo je i potrajati!

Za par minuta smo se našli pred kućom kakvom bismo zamišljali i svoju rodnu kuću. Pod gustom pergolom i bujnim bijelim oleandrom jedva je zamjetljiva. Uz vrata spomen ploča na Miju Mirkovića, akademika, ekonomistu i najpoznatijeg istarskog čakavskog pjesnika 20. st. Ili - Matu Balotu. Spomen zbirku koja je postavljena u kući nismo vidjeli jer smo poštivali slobodno prazničko vrijeme članova KUD „Mate Balota“, a ionako veći utjecaj na mene čine Balotini stihovi, Pjesnikova riječ, nego li stvari. Tek sad zamjećujemo prisutnost i drugih mještana. I dok se odazivamo ljubaznom pozivu na malu ćikulu-ćakulu usput zamjećujemo na susjednoj kući natpis: lončarska radionica. U ovom mi trenutku proradi sjećanje na glavno zanimanje Rakljana – lončarstvo, od kojeg su uostalom i živjeli i preživljavali kroz nimalo laka vremena. Omeđeni morem i kamenom, kročili su mekom glinom ti moreplovci, klesari i lončari… Percáni, Vale,Valići, Krelje, Bedríne…

Ovaj par mještana nas ljubopitljivo zagleda, vide da nismo turisti pa vidjevši fotoaparat u mojoj ruci zaključuju da bismo mogli biti – novinari?! Saznavši da smo tek lunjala i to iz Umaga, otpočeo je tipičan razgovor; kritika na općinu i općinare, manjak turista i poreze…. Ta domaći smo, znamo što nas muči. Zanima ih, što nās zanima pa na pitanje o lončarskim radionicama razgovorljivija gospođa pokazuje dva zanimljiva objekta. Srećom, pa je ovdje sve na dohvat oka.

Preko puta uz kuću sagrađenu u novije doba, stisla se mala lončarska radionica, gotovo pa sama lončarska peć. Obišli smo je sa svih strana te vidimo da je obnovljena i da služi svrsi. Doznajemo da su nekoć Mirkovići (ili Balotini) koristili peć i izrađivali posude te da je i sada u funkciji. Nasuprot se pak nalazi tipična istarska (obnovljena) kuća čiji je interijer TZ uredila u svrhu turističkog razgleda u nekadašnjem stilu, s tipičnim namještajem i kućanskim potrepštinama toga doba. Naša nam sugovornica znakovito namiguje da nam je može otvoriti iako je praznik, no bilo je kasno i svjetlo ne bi bilo dovoljno za unutarnje fotografiranje. Zadovoljili smo se informacijom da se u rakaljske lončarske radionice može svratiti kad god se poželi i kupiti posude. Za puno manje novaca nego li pri kupnji AMC, Zeptera ili sl. posuđa, ovdje se mogu nabaviti: čripnje (peke), bukalete, lonice za sir, lonci od 20 lit. razne padele, a za ukrašavanje doma i neke davno preživjele glinene predmete: ognjenice s poklopcem u koje se stavlja žar kako bi se ugrijala prostorija ili pak zemljane boce umjesto termofora.

Vremena je još taman toliko da posjetimo staro groblje u sklopu župne crkve Rođenja BDM koja je kao i crkvica sv. Agnije iz 15. st.

Prilikom oproštaja s našim sugovornicima savjetuju nam da posjetimo novo groblje i svakako „bacimo oko“ na nove grobnice i nove nadgrobne ploče. Kažu nam da su ih dali načiniti rakaljski moreplovci koji su „uspjeli“ u svom teškom poslu ili kako se kaže „kruhu sa sedam kora“.

Prošlo je 18 sati i unutar crkve čujemo zvukove mise, pa je u tišini razgledavamo. Vani, na tlu crkvenog dvorišta staro je rakaljsko groblje, toliko gusto poredanih kamena da je do nekih nemoguće doći. Iza crkve, u sjeni drveća, četiri spomenika obitelji Mirković… grob Mate Balote, žene mu i roditelja.

Na raspucaloj sivoj kamenoj ploči Pjesnika piše: Ovode leži pokraj majke Mare i oca Tone Mijo Mirković – Mate Balota … Putnik zmez grada i svojega sela, ki je vajk piva kako naši stari „Rodila loza grozda dva“. Spominju se i roženice, još jedan od simbola Istre ali je kamen nagrižen i slova jedva zamjetljiva, pa ipak, osjećaj je čudan, bezvremenski i natopljen sjećanjem na ljepotu stihova Pjesnika.

Pomno sam pogledala svaku nadgrobnu ploču ali imena i prezimena moje Marije ne vidim. Kasnije mi je njena kćer rekla da je kao i neki drugi Rakljani prebačena na novo groblje koje ipak nismo obišli jer smo „bacili oko“ na neka čuda starog groblja, nadgrobne ploče visoke valjda 2 metra, sa cijelom biografijom i galerijom fotografija pokojnika. Bilo nam je dosta i to što smo vidjeli.

Rakalj polagano nestaje iza nas, no u daljini se još nazire more. Vraćamo se kući. Počinje puhati burica i kao da čujem u daljini zvuk crkvenih zvona… Možda iz nekog sela bliže ceste, a možda su to kako kaže legenda, tek ukradena, potonula u more i začarana zvona rakaljske crkve…

I dok mi uho sluša imaginarni zvuk zvona, obećajem poluglasno Raklju da ću mu se vratiti i baš tamo, iz neke Percánove lončarije nabaviti drugu posudu umjesto razbijene. Neće biti baščaršijska al' će biti istarska i dok ću joj milovati oblik, ćutit ću gipkost i mekoću rakaljske gline.