Zamišljam kako ih u Turskoj poslužuju na tanjurićima, žličicama i viljuškicama, filigranski izrađenim i dragocjenim. Kako ih jedu žene u društvu drugih žena, bez žurbe i brojanja kalorija. Voljela bih znati da li ta moja orijentalna maštanja imaju bilo kakve veze sa stvarnošću!?
Nikad nisam bila u Turskoj (a nije da ne bih voljela). Također, nisam stručnjak za tursku kuhinju. Moja iskustva s turskim kolačima započinju u mjesnoj slastičarnici, u koju sam kao srednjoškolka odlazila prvenstveno zbog cigare. Naravno, ponekad je trebalo nešto naručiti, pa sam se naizmjence odlučivala za šampitu, odnosno baklavu. Ovu posljednju bih uglavnom nezainteresirano 'listala' i skupljala komadiće oraha po tanjuru. Moja gastronomska iskustva iz tog perioda su prilično mizerna, rekla bih, jednaka nuli.
Turci u kolače vole stavljati orašasto voće i naravno natapati u agdi, sirupu od vode i šećera.
Kad sam malo poodrasla i počela hodati svijetom, upoznavala sam sve veći broj obožavatelja turske kuhinje, pogotovo kolača. Baklava?, pitala bih začuđeno, osjećajući da mi je promaklo nešto važno. Mokra slastica iz zadnjeg reda izloga u slastičarnici, postala je tajanstvenim slatkišem za kojim se pati.
U godinama koje slijede posjetila sam odlične turske restorane, prijatelje iz susjednih zemalja uspješno molila da me pozovu na večeru, virkala televizijske serije, čitala Pamukove knjige, a naročito čavrljala s onima koji znaju više te s ushićenjem gledala tuđe recepte. Pa ipak, i dalje je sve ostajalo na teoriji, dok se nisam ohrabrila i krenula s prvim hurmašicama. Pa onda i drugim, pa i trećim! Žali bože šećera, maslaca i brašna! Ili su se raspadale ili bile tvrde ko' kamen. Svojim neuspjesima sam dala psihološko objašnjenje. Uvjerila sam se kako zbog hrane na kojoj sam odrasla, osobnim ukusima, izvježbanosti i senzibilnosti ruku, turski kolači za mene predstavljaju nedostižnu egzotiku. Zaključila sam da bih trebala uložiti dvostruko vremena, koncentracije i energije da izađem iz rutine i ispečem jestivu baklavu. Bez obzira koliko zemljopisno blizu, turski kolači se u potpunosti razlikuju od sredozemnih ili srednjoeuropskih, tj. onih kojima obiluje naša kuhinja. I tko zna zašto ih volim opisivati kao tajanstvene, senzualne i ženstvene. Zamišljam kako ih u Turskoj poslužuju na tanjurićima, žličicama i viljuškicama, filigranski izrađenim i dragocjenim. Kako ih jedu žene u društvu drugih žena, bez žurbe i brojanja kalorija. Voljela bih znati da li ta moja orijentalna maštanja imaju bilo kakve veze sa stvarnošću!?
Turski kolači za mene predstavljaju nedostižnu egzotiku.
Zapravo, kad bolje razmislim, meni su i baklave i lokumi i halve, preslatki. Toliko da nakon njih trebam popiti najmanje dvije čaše vode, kako bi mi se (ovo je osobni osjećaj i metafora) gustoća krvi vratila na normalu. Nikad ih ne bih izabrala za završetak obroka, već radije za neko popodnevno druženje. Ali, ponekad, kad me ulovi ona hipoglikemijsko-hormonska nervoza jedino što me spašava je "šećerni šok". Nema ništa bolje od rombića baklave, kockice lokuma, male tulumbe kako bih se vratila na posao, koncentrirala, utješila, izdržala do kraja dana. Hiperkalorični "finger desert" za preživljavanje!
Osim nevjerojatne količine šećera, Turci u kolače vole stavljati orašasto voće i naravno natapati u agdi, sirupu od vode i šećera, koje neupućeni često mijenjaju s medom. Naime, naišla sam na bezbroj članaka o turskim kolačima kao o carstvu meda, dok se zapravo radi o šećernom sirupu.
:(Još nema komentara