Što je kralj Petar Krešimir IV. objedovao posljednjih dana svog života? Janjetinu ili ribu? Ili nešto tradicionalno, vikinško? Na prvi pogled, pitanje je blesavo ili u najmanju ruku smiješno, ali…
Jedno od poznatih skandinavskih jela možemo pratiti duboko u srednji vijek, a to je - ili , , , .
Davno, davno 1074. g. normanski knez Amiko, koji je tada vladao Sicilijom i južnom Italijom, oteo je hrvatskog kralja. Normani, Vikinzi ili Varjazi, kako su nazivali te odvažne sjevernjake, ušli su silovito u Jadransko more. Navalili su mornaricom i napadali sve do kvarnerskih otoka. Opsjedali su Rab i da nije bilo glave mučenika Kristofora, tko zna kako bi sve završilo i što bismo mi danas jeli u Dalmaciji. Himne, molitve, litanije i glava Kristofora, istaknuta na kuli, spasile su Rab. Strelice su se vraćale neprijateljima i ranjavale ih. Ni strojevi ni kamenje ništa nije moglo protiv Kristofora.
Ali misterij oko nestanka hrvatskog kralja je ostao. Nakon 1074. njegovo se ime više ne pojavljuje u povijesnim izvorima. Izgleda da je svoju posljednju večeru Petar Krešimir IV. proveo protiv svoje volje u normanskom društvu. Možda su tamo bili i Hogar Strašni, njegova žena Helga, sin Hamlet i kći Honi. A jelo se što se imalo.
Jedna od teza zašto su Vikinzi, Normani, Varjazi krenuli na tako duga putovanja i osvajanja, bila je i hrana. Siromašni skandinavski poluotok nije mogao hraniti toliko ljudi. Duge i hladne zime prisiljavale su ih na obavezno čuvanje zaliha, na sušenje i soljenje. Kratka su ljeta, a polja i livade brzo prekrije snijeg. Zimske oluje često ne daju ni na more. Skandinavska je kuhinja obilježena ribom. Oduvijek se jelo mnogo morske, ali i riječne ribe. Ali i govedinu, ovčetinu i svinjetinu, sušeno ili dimljeno mesa soba. Mlijeko i kiselo mlijeko bile su važne namirnice. Pivo je bilo nezaobilazno piće, a pila su se i alkoholna pića napravljena od meda. Vjerojatno neka vrsta "gvirca" ( koji nemojte zaboraviti popiti ako se nađete u Mariji Bistrici iako tamo nema Vikinga). Finski mit kaže da su pravo pivo izmislile tri žene: Osmotor, Kapo i Kalevatar. Pripremajući svadbu dodale su pivu slinu medvjeda i divlji med i tako je nastao pravi "ale". Pilo se iz rogova, životinjskih, drvenih ili metalnih.
Jedno od poznatih skandinavskih jela možemo pratiti duboko u srednji vijek. To je gravlax ili gravad lax, gravlaks, graavilohi, graflax. Ovisno u kojoj smo od skandinavskih zemalja. Radi se o zakopanom ili bolje rečeno pokopanom lososu. Astri Riddervold, norveška etnologinja koja se posebno zanima za konzerviranje hrane i ulogu ribe u norveškoj tradicijskoj kulturi, objašnjava kako je došlo do tog zanimljivog postupka. Znalo bi se dogoditi da se ulovi previše ribe, a soli i bačava bilo je malo. Zato se losos nježno posolio, zamotao u brezovu koru i zakopao u zemlju. Fermentacija bi učinila svoje i losos bi se tako sačuvao. Dobio bi jak, snažan, sirast miris i okus. Pokopani losos ostao je u skandinavskoj gastronomiji, ali priprema se na drukčiji način. Danas je gravlax svježi losos u raznim omjerima posoljen uz dodatak kopra i ostavljen u hladnjaku par dana. Naravno bez fermentacije.
Jesu li Krešimira ponudili gravlaxom, možda haringama iz starog kraja ili su prešli na slanu srdelu i čašu bevande, nikad nećemo doznati. Kao što će nam i sudbina hrvatskog kralja ostati tajna.
A možda se u zatočeništvu zaljubio i ostao s Normanima, kao i mnogi naši emigranti koji su u dalekom svijetu zaboravili na žene i djecu. Pa i ti ratnici sa sjevera ustvari su išli samo - trbuhom za kruhom.
:(Još nema komentara