Batine su iz raja izašle, no djeca kažu dobro da jesu jer inače raj ne bi bio raj. Vjerujem da svatko od nas ima svoju priču i sjećanje na batine. Sjedimo mama i ja na kauču dok moja djeca oko nas trče, međusobno se prepucavaju i bore za svoje želje.
"Zlo napreduje kad dobro ništa ne čini". Danas su više-manje svima znana prava, djeca danas znaju od malih nogu kako se mogu zaštiti od agresije i koga pitati za pomoć. Moje mišljenje je tamo gdje ima ljubavi ima i razumijevanja i strpljenja i nema potrebe za batinama. Godina ima 365 dana, dan ima 24 sata, iako godine lete ne kao sati već kao minute ima vremena poznatih pod "žutom minutom" kada bi čovjek čovjeka najradije izlupao, zadavio, bacio kroz prozor i svakakve druge neprimjerene radnje poduzeo. Vjerujte mi ja sam kao dijete radije pretrpjela flisku nego ispiranje mozga satima, fliska je bila jasna, uzrok posljedica ali sati razgovora da me se ubijedi da radim krivo i kako se moram promijeniti mi je bilo nešto vrlo mrsko. Ali ono što je najiiiiiiiiiirrrrrrrržžžžžžž (u nedostatku primjerene riječi) je uvreda, riječi mogu tako boliti da godinama nosite u sebi ožiljke i rane od bolnih i krivo izgovorenih riječi.
Mojoj mami sam ispričala neobičan san i otvorile smo temu batine. Slijedi kratak dijalog između mame i mene: "Lipa moja hći dite san bila, mater bi me poslala po vodu i meni je čuda (puno) putih pa sić u šternu (kanta u zdenac) i za to bi me napro stukla. Jedan dan mi je jopet pa ti sić pun vode debote teži od mene u šternu i od straha da će me mat ne stuć nego ubit ja san ušla, san tekla ča san brže mogla i pošla u polje i skrila se u kažun i sama sebi govorila mogari tu krepala (makar umrla) od gladi ali nazad doma ne gren. Fintor moja sestra je pasivala s didon po putu od polja i san he čula kako govore grdo o meni, čola črna je fabrikala ko je najdemo ma će he dobiti. Ma oni strah u meni i u mome srcu joh je meni ne moren opisati. I noć je pala i škurinja velika i ja san u ten kažunu stala kuco i propensala da ću tuka spati, kad čujen ja moga brata kako me zaziva; sestro moja homo doma, cilo selo te išče (traži); ne gren ja doma brate aš će me mat ubit; ma sestro moja mat i otac doma plaču, otac je reka da će mater ubiti ko ti ča bude, nimaj straha neće te nidan taknuti i tako lipa moja hći ja san s mojin braton pošla doma i kako smo rivali u hižu (kuću) tako je počeja neverin, črno nebo i črna zemlja su se spojili i drugi dan je dido poša na polje ali kažuna ni bilo, nevrime ga je zrušilo, srića i Bog su poslali brata po me i eko me tu. Moja mama je meni tu priču puno puta ispričala i ovaj put se rasplakala, još uvijek nosi rane i strah od tog događaja. Sjećam se njene priče kako ju je njena baka Kata spasila od maminog batinjanja jer je svojoj mami za potrebe školskog domaćinstva izrezala vjenčanicu, rekla je da je cijelu frašku (velika grana) baba na njoj uništila da ni bilo mista di ni bilo modrice. Moja svekrva se isto sjeća kako ju je mama istukla bičem jer joj je prešutjela da je slučajno pocijepala nošnju i dala jednoj švelji da joj zakrpa, i nju je baka spasila. Njihovi unuci, moja djeca ne razumiju taj bijes s jedne strane uzrokovan oskudicom i taj strah od batina i krivica u duši prestrašene dječice. Moja mama je mene znala tući često kuhačom dok ih nije sve polomila, ali svaki put zasluženo (svojom tvrdoglavošću i neodgovornošću izluđivala sam ju gotovo svaki dan). Tata je bio osoba koja bi vječno razgovarala sa mnom, satima debatirao ali imali smo žutih minuta😉 eto jedna od žutih minuta: svoje frustracije liječila san na mačku, obožavala sam mačku puhati u uho ili vezati mu špagu na rep..... jednom je tata bez upozorenja uhvatio mene za vrat, silovito okrenuo i dao mi svom snagom nogom (kopun) u guzicu, tako me bolila trtica tri dana nisam mogla sjediti. A moj pametni brat je jednom rečenicom spasio mačka od mene rekavši mi ukoliko budem masirala mačka dobit ću bolest od koje ću poblesaviti i to mi se tako urezalo u memoriju da nakon toga nikad nisam više radila spačke s macama.
Znale smo prijateljice i ja kao osnovnoškolke "hvaliti" se na satu tjelesnog odgoja koja ima više masnica ili koja dobiva više batine, mene moj tata kajšom izdeveta, a mene moja mama kablom, prvo što dohvati, onda su u školi još uvijek bile dozvoljene batine, učiteljica bi nas vukla za uši kad smo bili neposlušni, udarali tankim štapom po prstima ili dobio kvrgu u glavu kao upozorenje, e da sjećam se jedna nas je nastavnica ključevima gađala ako bi netko pričao na satu. Ne kažem da je bilo to u redu ali danas je obrnuta situacija i to mi je još više upitno, danas djeca samo za svoja prava znaju a obaveze su pale u drugi plan. Nerado priznajem da mojim školskim curama znam prijetiti s kuhačom i da udarim kuhačom po stolu ispred njih i moje cure meni kažu kako će zvati Plavi telefon a ja im prontno kažem evo vam telefon zovite slobodno, međutim ja sam sanjala kako sam bila prozvana od socijalnih radnika kako se moja kćer žali da ju gnjavim i probudila sam se s takvom tjeskobom u srcu koju sam imala opravdavajući se u snu nepoznatim ženama i eto prošao vikend u duhu batina. Za kraj moram još ovo ispričati; bila sam na kavi s mamama nakon školskih informacija i priča jedna mama kako se mučila s djetetom da nauči simbol slova P, i toliko je bila izfrustrirana da mu je zaprijetila slušaj sine zapamtit ćeš ovo slovo P kao Pljuska jer ne budeš li slijedeći put kad te pitam koje je ovo slovo rekao P dobit ćeš takvu pljusku da ćeš dugoooooo pamtiti slovo P i nakon nekog vremena pita mama djete koje je ovo slovo pokazajući na P, djete odgovori F, pa kakvo crno F, pa mama rekla si da ću dobiti flisku, 😁hahahhaa.
:(Još nema komentara