Kako se pekao pekmez...

Uhvatila me lagana nevjerica, da ne kažem nesvjestica, kad mi se muž prije desetak dana pojavio sa dvije ogromne kante pune višanja. Cirka, 40 kg. A samo tri dana prije toga spremila sam u zamrzivač preko 10 kg, nešto podijelila, nešto smo u slast pojeli. Rodile višnje ove godine, nema šta. Krupne su, tamno crvene, kiselo-slatke, mirisne. U onim plastičnim kantama blješte poput rubina. Još kad bi se same odkoštile...

Krenula sam, naoružana strpljenjem, u naizgled nemoguću misiju.

Plan br.1 - odvojiti višnje za višnjevaču (skupa sa košticama-kakvo olakšanje) ; plan br.2 - spremiti još koji kilogram u zamrzivač, opet skup' s košticama jesss ; plan br.3 - napraviti kompot, naravno s košticama 😉; plan br.4 - ostatak odkoštiti i pripremiti za PEKMEZ.

Ne moram vam reći da su ovaj plan br.1, 2 i 3 prošli bezbolno, a od ovog br.4 dobila sam bolna leđa, ruke smežurane i plave i ispucale nokte. No dobro. Kakva bi ja domaćica bila da me to obeshrabri. A poslije čišćenja višanja, sve ostalo je pjesma, pekmez će ionako biti gotov u trenu. Pa si lijepo pripremim blender, pa džemfix, pa raznorazne limun i burbon šećeriće, izvrnem sve u veliku šerpu, kliknem na štednjak da upalim plinsku ringlu i lagano kuham, skoro bez miješanja dok ne proključa. Kuham još par minuta i ende - pekmez gotov. Sva sretna, razlijem to u teglice, pa zadovoljno i ponosno gledam u svojih ruku djelo. Vrijedna sam, nema šta. Muž u čudu gleda : "Već si gotova??? Moja baba je to kuhala cijeli dan..."

Da, i moja isto. I odjednom se zastidim...I sjetim se kako se pekao pekmez...

Dok sam bila dijete, najveća tlaka mi je bila kupljenje šljiva. Svako jutro ista stvar, uzmi kante i pravac šljivik. I taman kad pomislim da sam sve pokupila, dođe djed i zatrese stabla svom snagom, a one padaju k'o lude. I opet sve ispočetka. Djed je pune kante istresao u veliko bure gdje je vrio kom za rakiju. Za pekmez su se skupljale lijepe neoštećene šljive. Nije mi bilo teško koliti ih skupa s majkom. Obično bi predveče sjele u hladovinu ispred ambara i čistile šljive od koštica. One posebno lijepe, umjesto u šerpi završile su u želučiću. Onda ih je majka onako dobro rukama izgnječila (gdje je štapni mikser??), posipala sa malo šećera i ostavila da stoje preko noći na hladnom. Sljedeće jutro bi ispasirala šljive, da ih očisti od kožica, dodala još šećera i stavila kuhati na šporet pod šupom. Vatra se u šporetu morala stalno održavati, ni preslaba ni prejaka. Vrućina je udarala nemilice sa svih strana, i sa šporeta i sa neba. Činilo mi se da to traje beskonačno dugo (gdje je džemfix??). Ispočetka je miješanje bilo lako, ali je onda bivalo sve teže, jer se pekmez zgušnjavao. Majka me upozorovala da ne idem blizu šporeta, da me pekmez koji je "pućkao" ne opeče. Pečenje je trajalo satima, i godinama kasnije sam mislila da je to, uz kuhanje paradajza, najgori mogući posao. Vreli je pekmez majka pažljivo sipala u dunsflaše, koje sam ja sa velikom radošću prala. Sapunice i vode bilo je po cijeloj avliji. Na napunjene dunsflaše stavljala je celofan i gumicu, poslagala ih k'o vojnike i dobro umotala u platnene stolnjake da se polako hlade. Kasnije ih je spremila u špajzu, na police koje su bile ukrašene heklanim trakama. Majkin špajz bio je prelijep, bilo je tu svega - pekmeza od plavih i bijelih šljiva, džema od kajsija, raznih kompota, kuhanog paradajza, kiselih krastavaca i paprike, ajvara i pinđura, kiselog kupusa i turšije. A sve flaše i dunsflaše postrojene k'o jedna...I sve je to majka sama radila, bez pomoći blendera, štapnih miksera, džemfixa, perilica i sušilica, bez klika na plinski štednjak... Valjda su mi zato majkini "proizvodi" bili najslađi i najukusniji - zbog velikog truda i silne ljubavi, da nam pripremi sve što volimo...

I valjda me zato sada malo stid...Mislim, dala sam si ja truda, i s ljubavlju sam napravila taj "pekmez" i napravit ću ih još raznoraznih, ali opet neću stajati satima  na vrelini i sve će biti gotovo u trenu.

Nisam ja tomu kriva, kriva je tehnologija 😌