"Ledeno doba"

Uvijek je obožavala vrijeme provoditi u kupaonici, bilo to dugotrajno tuširanje, šminkanje ili samo ono poznato „što-da-sad-napravim“ razmišljanje. Danas je sjedila u kadi, sklupčana na mjestu gdje bi trebala ići glava ako normalno ležiš u kadi. Sjedila je tako već desetak minuta bez ijedne kapi vode, obnažena. I sama je znala da nije prelijepa i da ne može očekivati Bog zna što na račun svoga tijela, ali nadala se da će jednog dana netko pronaći ljepotu u svakoj njenim nesavršenim crtama lica, njenom pomalo glupavom osmijehu, iskrivljenim zubima pa čak i u kilama viška koje su se nakupile tijekom kratkih 18 godina života. Znala je da nitko nije savršen, ali nije mogla ne zavidjeti svojim vršnjakinjama koje su bile utegnute, bujnih grudi, usana s koje bi čovjek i otrov popio. Znala je da će jednom doći njeno vrijeme, ali se počela bojati da će to vrijeme doći kad bude dva metra pod zemljom, jer kako to obično biva, ljudi te počnu cijeniti tek tada.

Sjedila je tako sklupčana u kadi. Promatrala je sve svoje nepravilnosti i u glavi proklinjala svaku pojedenu kockicu čokolade. Prešla si je rukama preko grudi i čim je dotaknula bradavice one su iskočile. Njene grudi možda nisu bile bujne, bile su taman da stanu u ruke. Dotaknula je netom obrijane noge, glatke kao svila, savršenog izgleda kad ih upotpune visoke potpetice. Kosu je odavno svezala, to joj je inače običaj. Čim ju opere, skupi ju u visoku punđu. Sjedila je i plakala. Nekad davno je voljela samoću, a sada ju je samoća počela ubijati, ubacivati one čudne glasove koji ti govore da nisi dovoljno vrijedan napraviti išta dobro u životu, one glasove koje te nagovaraju da pukneš, da eksplodiraš i makneš se od svih. Srećom, ona je te glasove uspješno kontrolirala...dok nije bila sama. I sad dok je sjedila tamo sama u kadi, njen glas joj je govorio da nikada neće biti dovoljno lijepa, da ga ne zaslužuje, da je previše ljudi povrijedila i da ne vrijedi uopće živjeti. Znate li koliko je teška ta unutarnja borba, znate li kako je samo teško dokazati samome sebi da činite pravu stvar i da je to za vaše dobro, a zapravo to ne želite učiniti?

Sad je na njenom licu tekla bujica suza koje nije mogla zaustaviti koliko god da se trudila. Nije bila jaka, nipošto. Mogla je glumiti ledenu kraljicu tamo vani, bilo je lako, zamrzneš izraz lica, glavu digneš visoko- toliko visoko da ti nos para oblake, čvrsto koračaš ulicom pazeći da je svaki tvoj korak odmjeren i ne skreće s putanje niti milimetra. Kada bi došla kući, jednostavno bi se slomila. Više nije uspjevala zadržati teret koji nosi na duši, počela je pucati po šavovima. Na početku je bilo lako odmahivati glavom i rukama na spomen njegova imena, na početku ga je mrzila svom svojom dušom i tijelom, na početku je nije bilo briga. Sada, kada dani počinju biti tjedni, a tjedni mjeseci, ona ne može izdržati tu bol iako svi i dalje misle kako njega u njenim mislima više nema.

Nikada nije mogla niti pomisliti da ljudi mogu ovoliko plakati. Još pogotovo ako plaču zbog ljubavi. Nekad joj je ljubav bila besmislena stvar, pojava koja se idealizira u filmovima, nije shvaćala da ljubav može dosegnuti jednaku količinu boli koju ti stvori automobilska nesreća u kojoj živ izgoriš. Da, to je prava konstantacija- u ljubavi goriš. Na početku nije ni bila svjesna kako se lako zaljubiti. Nemojte ju krivo shvatiti, zaista, ona zna razlučiti zaljubljenost od ljubavi jer je doživila i ljubav. Neviđenu. Beskrajnu. Teško opisivu. Kada je upoznala njega, ona je spoznala da zna voljeti. Sve što je ikad mislila u ljubavi je u trenu palo u vodu, sve je nestalo, a u njenoj glavi su se počele stvarati nove slike, nova sjećanja, nove uspomene koje ju sad toliko bole i peku.

Nezamisliv joj je osjećaj da kada hoda gradom, da ju svaki milimetar podsjeća da ju je baš tu poljubio, da ju je baš tu prvi puta uhvatio za ruku, da je baš na onoj klupici u onom posebnom parku shvatila da ga nikada ne smije izbaciti iz svog života, a ipak je...nasilno. Pitala se da li je samo njen život takav ili su i kod drugih iste takve okolnosti. Jedino pitanje na ovom svijetu na koje je znala odgovor je taj da ga voli unatoč svim poricanjima, pokušajima da ga izbaci iz srca i misli na ovaj ili onaj način. Znala je da ga voli kad je prvi puta progovorio, kada je prvi puta pogledanja te njegove predivno zeleno-plave oči, njegov osmijeh. Znala je da ga voli kada joj je prvi puta prošao rukom kroz kosu, kada ju je prvi puta poljubio na onoj klupici u onom parku. Znala je i zato sad toliko boli.

Dok je tako sjedila u kadi htjela je umrijeti, htjela je utopiti se u svojim suzama. Nije se mogla zaustaviti. Ridala je, jecala sve dok ju glava nije počela boliti i dok joj iz očiju nisu počele kapati kapljice krvi. Tada je shvatila da je prešla granicu i da mora prestati. Zaklela se sama sebi da nikad više neće pomisliti na njega i da nikada više neće plakati, ali je zakletvu prekršila točno 1 milisekundu nakon što se zaklela. Nije mogla prestati jer nije dovoljno snažna. Cijeli njen svijet bio je podređen njemu, obožavala je bruditi se kraj njega, zagrliti ga i poljubiti za dobro jutro, obožavala ga je vidjeti u sivoj svilenoj pidžami koju sada iz inata i zbog slomljenog srca nosi ona, obožavala je plesati s njim, glupirati se kao da su dvogodišnjaci, a ne već punoljetne osobe- on ju je ispunjavao, činio ju je sretnom, ali je ona bila neoprezna i otjerala ga zauvijek. Krivnja. Krivnja je prava riječ koja ju sada pritišće kao optuženika za teško kriminalno djelo ubojstva. Trebali bi ju osuditi na doživotnu samicu.

Ponekad je tako malo potrebno za sreću, ali ona to malo nikad nije znala cijeniti. Nije vidjela stvari koje su joj drugi pokazivali, nije čula lijepe riječi koje su joj govorili. To je bilo prije. Sada su njena osjetila izoštrena. Svaka lijepa riječ koja joj je bila upućuna bi ju vinula u oblake natjeravši je da potajno razmišlja o tome kako je voljena, ne razmišljajući da su ljudi možda samo pristojni. Njena najveća greška je što nije znala nijansirati činjenice, uvijek je svijet vidjela u krajnostima, bez boja, ili je crno ili je bijelo. Čudesan sklop u glavi. Nikada nije otkrivala svoje vrline jer je mislila da su one zapravo mane, nije znala pročitati signale koje su joj slali drugi ljudi, jedno vrijeme se nije znala čak niti zabavljati. On je taj koji je sve to promijenio. Onda, kad su ona i on bili oni. Sada postoji samo ona i samo on. On je još uvijek onaj stari kakav je bio s njom, ona je sada samo ostatak osobe- vratila se u kožu one sramežljivice koja se podcjenjuje.