prošlost u sadašnjosti

Sunce je već bilo visoko na nebu, bližilo se vrijeme ručka, pa smo se i mi razbježali svojim kućama. Stajala sam sama kraj prašnjave ceste i osluškivala topot kopita i klepetanje kola u daljini. Čekala sam da djed naiđe iz polja pa da se komadić puta povezem s njim. Možda će i majka biti blaža u svom karanju što nisam došla ranije. U oblaku prašine pojavio se djed sa svojom zapregom, a ja sam kašljucajući uskočila na klupicu pored njega. Bila sam malo ljuta što je otišao rano, dok sam još spavala, ali obećao je da ću predveče ići s njim. Konji su skrenuli na ćupriju pred kućom, a ja sam iskočila iz kola da otvorim kapiju. Bila je drvena i preteška za moje sitno tijelo, pa mi je djed morao pomoći. Ušli smo u avliju okupanu suncem i prepunu zamamnih mirisa. Desno, u baščici, baš su procvjetale đurđice, pa se miris širio sve do ljetne kuhinje, gdje je počinjao novi miomiris. Dobro, kupus u paradajzu baš i nije miomirisan, ali zlatno-rumena piletina sigurno je, a i supita uslatko sa sitnim šećerom...mmmm....

Djed odvozi kola u drugo dvorište, ispreže konje, pa ih vodi u štalu. Kad se malo odmore dobit će svježe vode i hrane.

Neopranih ruku, prva sjedam za stol, ali majka već moroga iza mojih leđa, pa pokorno odlazim do umivaonika i pokušavam sprati prašinu sa lica i ruku. Ne jede mi se kupus, najradije bi samo batak i supite, ali...bez kupusa nema ni mesa. Ručak prolazi u blaženom miru, sunce sada već prži svom snagom, pa ćemo se malo odmoriti. Samo majka ne posustaje. Dok se ona mota po kuhinjici i dvorištu, djed i ja sjedamo u debelu hladovinu kraj ambara. Djed priča laganim umirujućim glasom i osjećam kako su mi kapci sve teži i kako mi glava klone na njegovo rame. A onda netko, tamo s puta, dovikne "pomoz' Bog Tuna" i ja se trgnem iz polusna. Vrijeme odmora polako klizi, posao zove. Tupam po dvorištu za djedom dok on obilazi svinjce i štale namirujući marvu. Onda začujem smijeh i jurnjavu bosih nogu na prašnjavom putu, pa jurim i ja, i tek usput čujem majkin glas "da ne zakasnim na večeru". Utrkujemo se poljskim putem do malog utvaja, gacamo bosim nogama po plićaku, dok nam masno toplo blato obavija stopala. Vrijeme kao da je stalo, ne primjećujemo da je sunce već na zalazu, ali nas glasno mukanje krava podsjeća da je vrijeme da krenemo svojim kućama. Opet jurimo poljskim putem do glavne ceste, prašina se lijepi na blatnjave noge. Krdo krava lijenim korakom i vimenima otežalim od mlijeka mili cestom i smeta rijetkim autima koji prolaze kroz selo. Čordaš Guco isto tako lijeno mota duhan u novinski papir i pali cigaru, i samo ponekad pucne kandžijom, ne bi li ubrzao korak krava. One pak, jedna po jedna polako skreću na ćuprije i ulaze u svoja dvorišta i svoje štale. I ja ulijećem za djedovom Biserkom i Jagodom i čekam da majka krene u mužnju. Čekam je sa lončićem u ruci, čekam toplo i pjenasto svježe mlijeko. Na brzinu ispijam čarobnu tekućinu, rukom obrišem bijele brkove oko usta i opet čekam...čekam djeda, da idemo u mljekaru predati mlijeko. Pri povratku svratit ćemo do čiča Marka i tete Keke na divane, štamplicu rakijice i pokoji slasni kolačić. Majka će, naravno, opet morogati što smo se zadržali, jer moramo na pranje i spavanje, jer sutra nas opet sve čeka "Jovo nanovo".

Prije spavanja, majka mi pomaže oko kupanja, ja sam već polumrtva, ali još me čeka večernja molitva. Liježem u krevet, majka sjedi pored mene, miluje mi skoro usnulo lice i tiho izgovara molitvu "anđelu čuvaru"...

Iako tonem u san, osmijeh ne silazi s lica. Svjetla se gase, stara se kapija zatvara...kuća nestaje u mraku...nestaje u tmini...nestaju zvukovi...nestaju mirisi...nestaju draga lica...

Budim se, otvaram oči, pogled mi bježi na ulicu, na praznu i napuštenu kuću...prekoputa...

Za moju majku Ružu...za mog djeda Tunu...za moje pajdaše - Snježu, Nadu, Željku, Emila i Goranetu...bila su to lijepa vremena 🤗