Rak nije mrak

Nikad nisam voljela bolnice. Tlaka mi je bila i kad nekome moram ići u posjetu. A ako sam već bila "primorana" naći se u krugu bolnice, uvijek sam nekako odvraćala pogled od jedne zgrade. ONKOLOGIJA. Zastrašujuća riječ. Tu kao da sve prestaje. Tu kao da je kraj. Nema te više.

Nitko meni blizak nije bio tako teško bolestan, pa sam onako, kao većina nas bila u uvjerenju da se ružne stvari događaju tamo nekom dalekom. Tuđem. Ne meni. Niti ikome mome.

Ja sam osoba koja voli sebe jednako kao i druge.  I mislim na svoje zdravlje. I jednom godišnje obavezno obavim "tehnički pregled" - od glave do pete. I zdrava sam. Barem sam tako mislila.

Jedno veče sam je napipala...malu, zlu kvržicu. Otkud sad to?? Pa prije dva mjeseca sve je bilo OK. Lagana panika, i onda slijedi ono: ne, to se meni ne može dogoditi. To se meni NE SMIJE dogoditi.

Bliži se Uskrs. Ne želim nikome kvariti blagdansko veselje. Izdržat ću tih desetak dana, a onda idem dalje. Moram dalje.

Odmah nakon Uskrsa zakazujem pregled kod liječnika. Privatno, jer nemam vremena čekati. Želim dijagnozu odmah, sad. Novi UZV pokazuje da su moje sumnje opravdane i liječnik odmah zove bolnicu, zakazuje pregled, termin, operaciju. Nema biopsije, nema čekanja. 

Dani koji su uslijedili bili su poput ružnog sna iz kojeg se ne možeš probuditi. A znaš da moraš. Vrištiš u sebi, jer ne želiš da taj vrisak tvoji najmiliji čuju.

Buđenje je donijelo saznanje o mastektomiji, o zločestom invazivnom tumoru, o kemoterapiji i svemu onome za što sam tako naivno vjerovala da se događama nekome drugome. Ne meni.

Onda sam shvatila da je rak jak onoliko koliko sam ja slaba. Da je lijek u mojoj glavi, mojoj obitelji, prijateljima, mom smijehu i sitnim radostima.

Uslijedile su kemoterapije, teške onoliko koliko sam im sama dopustila. Svaki odlazak u dnevnu bolnicu za mene je bio poput izlaska na kavu s dragim prijateljima. Nisam si dopustila podočnjake ni bljedilo. Osmjeh na lice, crveni ruž na usne, štikle na noge i hrabro naprijed. Dan po dan, korak po korak, bez predaje - do pobjede.

Ne, nije me bilo sram ni ćelave glave. Nisam tu glavu spuštala nikada, ni pred kime. Jer to sam i dalje JA. Ponosna i hrabra. 

Danas je to iza mene, bar se nadam. Istina, još odlazim na onkologiju primiti "pametnu" injekciju da se bolest ne vrati. Danas tu zgradu ne doživljavam kao nešto zastrašujuće, jer tu sam upoznala mnoge hrabre i prekrasne ljude. Iako, zaboli me svaki put kad vidim neko novo, uplašeno lice. Uplašeno samo do sljedećeg puta, jer taj sljedeći put se na tom licu vidi nada. Baš kao i na mom prije samo godinu dana.

Moje liječenje službeno završava za nekoliko tjedana. Onda ću zaista biti slobodna. Slobodna onoliko koliko mi dijagnoza dozvoljava. Zapravo, slobodna onoliko koliko sama to želim. A želim, jako, prejako.

Rak nije mrak, ako na vrijeme upališ svjetlo.