...
Napisala sam i objavila 19 članaka. Po vašim sam komentarima zaključila da dobar putopis nije garancija za interesantan članak. Većina od vas traži u članku „još nešto“. Novo, nepoznato, nedoživljeno. U članku o Andama bila je to večera sa Indijancima.
Stekla sam dojam da dobar članak – kao i dobar kolač - mora imati jasan recept, koji se neće šablonski ponavljati. Mora imati i novi izgled i novi sadržaj, ne smije biti „kao onaj jučer“. Dobro je, ako naslutite u njemu nešto, što niste dosad vidjeli ili, još bolje, nešto, što zapravo i ne znate što je.
Tražila sam u sjećanjima takav recept i našla ga. Ako je netko od vas i bio u Andama, pa ako je i večerao sa Indijancima, u posjetima vragu sigurno nije bio. Evo kako se to dogodilo.
Korporacija, za koju je muž radio, zatražila je od njega da otvori ured u Zagrebu. Sredinom sedamdesetih prošlog stoljeća bila je to skoro „nemoguća misija“. Bilo je onih, koji su to željeli omogućiti, ali i onih koji nisu.
Živjeli smo u Švedskoj i čekali. Mužu su ponudili da – čekajući na odluku iz Zagreba – organizira aktivnost koju su nazvali „Human resources“. Moglo bi se prevesti „briga o ljudima kojima raspolažemo“.
Bilo je to vrijeme jake ekspanzije azijskih tvornica na tržišta Europe. Da bi taj pritisak smanjili, u Švedskoj su odlučili ojačati svoju prodajnu mrežu u Aziji i izgraditi dvije tvornice. Za jednu od njih odabran je Singapur, a za direktora je postavljen stručnjak, koji je prije toga neko vrijeme radio kao instruktor u sličnoj tvornici nedaleko Sarajeva. Nazovimo ga Kurt. Muž ga je poznavao i to je poveznica vraga i vrača s nama.
Nova tvornica u Singapuru bila je u fazi dovršenja, kad je stigao neobičan poziv. „Radi se o vrlo delikatnoj stvari, o kojoj moramo što hitnije razgovarati, kako ne bi ugrozili invensticiju“, pisalo je u pozivu.
Nije bilo jasno o čemu se radi, pa ni koliko dugo može trajati boravak u Singapuru. Odlučila sam zato otputovati s mužem. Kurt nas je dočekao na aerodromu i smjestio u hotel „Shangri La“, koji je u to vrijeme bio cijenjen kao peti najbolji hotel svijeta. Na večeri mi je Kurt značajno rekao: „Dođite, gospođo, i vi ujutro. Zanimat će vas.“. O problemu nije rekao ni riječi. Šveđani često na poslovnoj večeri ne govore o poslu.
Ujutro nas je Kurt „pokupio“ u hotelu. Popili smo kavu u njegovoj kancelariji, obišli tvornicu i izašli u vrt.
Prije nego nastavimo šetnju vrtom, želim reći nešto o Singapuru. O sredini, u kojoj je tvornica izgrađena.
Singapur znači „lavlji grad“. Ta otočna država leži između pet kilometara udaljenog malajskog poluotoka i indonežanskog otočja Riau. Otok Singapur nešto je veći od Brača. Državi pripadaju i 54 manja otoka, od kojih je tek polovica naseljena.
Vrlo povoljno smješten u uskom prolazu između Indijskog oceana i Južnokineskog mora, Singapur privlači brodove svih zastava. Izrastao je u najveću kontenjersku luku svijeta. Kroz nju prođe godišnje 25 milijuna kontenjera. To je milijun vlakova. 2.739 vlakova dnevno ili 114 svakog sata. Godišnje se pretovari 450 milijuna tona tereta, kojeg dovuku 45.000 brodova. 123 svakog dana.
Do ekvatora je svega 140 kilometara. Tijekom cijele godine u gradu je 27°C, plus, minus 1°C. U državi živi 77% Kineza, 14% Malajaca i 8% Indijaca. Ključ uspjeha ove države su različiti afiniteti njezinih različitih nacionalnosti. Kinezi drže industriju i ugostiteljstvo, Malajci politiku i državnu upravu, a Indijci trgovinu. Politikom, dakle, upravlja manjinski narod. Kineze nije nitko potjerao iz politike niti Malajce u nju natjerao. Jednostavno oni „imaju sluha“ za ono što rade. I sva tri ključna naroda zadovoljna su ulogom, koju imaju. Oko grada je izgrađeno 16 novih satelitskih naselja u kojima živi 1.850.000 ljudi, a to je polovica sveukupnog stanovništva države. Zakon propisuje da u ovakvom naselju etnički sastav treba odgovarati onome u državi. Smrtnost dojenčadi ovdje je najmanja na svijetu, a prosječno trajanje života 82 godine.
Kažu da religijskih trvenja nema. Budista je 42%, a kršćana i muslimana po 15%. Ravnotežu drži 15% vjerski neopredijeljenih. Oni su „korektor svakoj neprimjerenoj inicijativi“.
Teško je zato shvatiti da se u takvoj sredini može odviti doživljaj, kojeg ću vam sad ispričati.
Oko tvornice njegovan, travom pokriveni vrt. Uz ogradu kućica sa vrtićem. Ukrašena, osvijetljena, pokrivena crvenim crijepom. Kroz prozorčić se nazire stol i tanjuri. Prilazimo kućici. „Jeli ovo kućica za Barbiku?“, pitam Kurta. „Možda dolazi i Barbika, ali u kući zasad stanuje samo vrag“, mirno odgovara Kurt i priča nam nevjerovatnu priču.
„Kako znate, odlučili smo ojačati našu prisutnost u Aziji. Za centar novih aktivnosti izabrali smo Singapur. Ova nova tvornica dio je toga plana. Gradnja je završena, izabrali smo radnike i predradnike i poslali ih na školovanje u Njemačku. Dio rukovodstva, stručnjaci i sekretarice stigli su iz naših europskih tvornica. Prošle subote htjeli smo i službeno otvoriti tvornicu, ali se dogodilo nešto vrlo čudno, što nas je omelo i zaustavilo“. Kurt je znalački zašutio da podigne razinu dramatičnosti.
„U vrtu ispred tvornice se pojavio čudno odjeveni prosvjednik. Objasnili su nam da je to mjesni vrač. Zapalio je vatricui zatražio da se radovi odmah prekinu“. „Na ovom terenu već dugo živi vrag i neće ga nikad napustiti. To je njegov dom. Proklet će tvornicu i svih, koji u njoj rade, kao i sve proizvode koji iz nje izađu, ako ne nađemo rješenje koje će zadovoljiti obe strane“. „Nama je to bilo vrlo smiješno, ali se dio lokalnih radnika smrtno uplašio. I to veći dio njih, gotovo svi. Povukli su se u tvornicu, dugo su šaputali i odlučili napustit tvornicu, dok se problem s vragom ne riješi. Tamni oblak straha nadvio se nad tvornicom. I sekretarice, koje su stigle iz Europe, su se uplašile i poželile vratiti kući. Kad vam kažem da ja ne vjerujem u vraga, ali da ni meni nije bilo prijatno, shvatit ćete zašto smo vas pozvali. Odluku treba donijeti što prije, a mi to sami nismo u stanju. Ne želimo preuzeti toliku odgovornost“.
„Odluku nije teško donijeti“, rekao je moj muž. „U tvornicu je uloženo brdo novca. U školovanje kadrova isto tako. Kad se tome doda bruka, koja bi se brzo proširila, ako odustanemo i šteta, koju bi od toga imali posve je jasno da odustati ne možemo i nesmijemo. Moramo, dakle, saslušati vraga. Nađite tog vrača i recite mu da njega i vraga pozivamo na pregovore u Europu. U neku od zemalja u kojoj imamo tvornicu. Nastojte da se i ja već sutra nađem sa vračem“.
Odlučila sam da ne idem ponovo u tvornicu. Što je noć bila bliža, to je i moj nemir rastao. Što da vam kažem. I ja sam se uplašila.
„Protivno mom očekivanju“, rekao mi je muž, kad se sutradan vratio u hotel, „vrač se pojavio u tvornici nakićen, obojen, vjerovatno i drogiran, ali se ponašao mnogo mudrije nego sam očekivao. Sažeto je izložio svoja stanovišta. Prvo – putovanje u Europu nikako ne dolazi u obzir, jer vrag nikad neće napustiti livadu, a on mora biti tu negdje kad budemo pregovarali. Drugo – konačni dogovor mora biti preciziran ugovorom, kojeg će potpisati obe strane. Na kojem jeziku, pitao sam ga. Može na engleskom. Što treba sadržavati taj ugovor, pitao sam dalje. Definicije koje će na ovom terenu regulirati i osigurati život dostojan vraga, odgovorio mi je“.
Od ručka do večere Kurt i muž su u našem hotelu radili na ugovoru i neprekidno bili u vezi sa Švedskom. Prevladalo je mišljenje da je ugovor samo izgovor, kako bi se dobio novac i hrana pa da mora biti što kraći. Sjećamo se još i danas nekih detalja.
Dio vrta ogradit će se žicomi taj dio neće biti vlasništvo tvornice. Na tom ograđenom dijelu izgradit će se kućica dimenzija tih i tih. Kućica će se prikladno namjestiti i osvijetliti. Jednom dnevno, oko podneva, tvornica će dostavljati 4 obroka hrane, koju tog dana budu dobili radnici u radničkom restoranu. Uz hranu se neće dostavljati nikakvo piće, osim vode. Svakog petka u podne ubacit će se u kućicu kuverta sa prosjekom primanja rukovodećeg osoblja za tu sedmicu.
Prijedlog teksta upućen je izvršnom direktoru korporacije. Tražio je dvije izmjene. Prvo da u kuverti bude iznos koji odgovara prosjeku primanja svih zaposlenih a ne rukovodećeg osoblje, jer „klijent“ nije pružio dokaze o visokoj stručnoj spremi. I drugo – treba ubaciti član o trajanju ugovora. Pošto „klijent“ živi vječno, a mi ograničeno, ugovor neka traje, dok tvornica bude u pogonu na „njegovoj“ livadi.
Sutradan je ugovor potpisan. Svi su bili zadovoljni, ali ne zadugo. Kad je nastupio period kolektivnog godišnjeg odmora, izbio je neočekivani problem. Što će vrag jesti tih 15 dana? Tvornica je odlučila ostaviti jednu od djevojaka, koje su radile u kuhinji. Svakog je dana kuhala i u podne nosila četiri obroka u kućicu.
Kad je muž odlazio u penziju, dobio je veliko priznanje švedske vlade. Zlatnu medalju za posebne zasluge učinjene Švedskoj. Medalju mu je predao švedki ambasador u prisustvu hrvatkog ministra vanjskih poslova. Mislim da je u toj zlatnoj medalji bilo i tragova te singapurske zgode. Čula sam – ne jednom – da je za riješenje te vražje zgode trebalo vraški puno vražjeg umijeća, na kojem u Švedskoj ponekad oskudijevaju.
Ne znam, stoji li kućica još uvijek u vrtu. Stajala je tamo puno godina pa vjerujem da i danas stoji.
:(Još nema komentara