Ne volim forme,nikada ih nisam volio...ne volim zaplete,ne volim kraj...
Oduvijek u svim mojim odajama spoznaja,uništenim,ostvarenim i nedosanjanim snovima postoji samo jedna odrednica beskonacnosti…uvod.Kao jedinka,nesavršeno je savršen,a da bi kako kažu postao dio cjelovitosti i dosegao "formu",nedostaju mu zaplet i kraj.Ne volim ih,ne podnosim zaplet…ne znam što je kraj.Nelogično?!Znam!
Jer vrlo je jednostavno,ako dvije odrednice beskonacnosti uvod i kraj stavimo na polugu koja na vrhu kristalne piramide života čini vagu,ta vaga stoji mirno I za njenu neravnotežu potreban je zaplet.Jer uvijek je sa jedne strane jedan veliki život koji ne završava,ali dostiže oazu,a sa druge strane veliki život koji počinje.Oba u traganju za ostvarenim ili neostvarenim snovima sa pocetka moje price,samo jedan na pocetku,a drugi na kraju...
Po definiciji ,za vladavinu tokovima vlastitog života potreban je zaplet,jer uvod sam za sebe može dati samo privid smirene duše koja misli da može prekoraciti prag bez zapleta i kraja.Ne vidim problem,vide ga samo "forme",koje ne volim,nikada ih nisam volio.Uvjetovani odnosi,odnosi koji pod nužno imaju cilj...nikada ih nisam shvaćao.
Beskraj uvoda nije "forma",nije to ni nostalgija,to je samo tajnovit savez sa prošlošću,koji samo ponekad izazove mali strah koji ubrzo nestane i pri samoj pomisli na "oazu”.Zašto oazu?!Ne znam.
Jednom davno u jednoj knjizi je pisalo da “Karavana i pustinja imaju zajednicki jezik.Zato joj pustinja dopušta da je prijeđe,ali će ispitati svaki njen korak da provjeri da li je u savršenom skladu sa njom…I ako bude,karavana će stići u oazu.”
Život je uvijek samo trenutak u kojem živimo. I zašto ne bi to bio samo beskonacni uvod?!Zašto trebamo zaplet da bi izgubili vlast nad svojim životom i prepustili ga u kraljevstvo sudbine?!
Zaplet i kraj su sudbina,oni su pustinja. I pristao sam prvog dana kada sam se “pojavio” da za kompromis ostanka u beskonacnom uvodu,dopuštam da mi sudbina isprati svaki korak i provjeri da li je u savršenom skladu sa njom.Isto kao i pustinja.
A onda jednom,
kada i dode “kraj”,to nece biti nikakva "forma"zivota,to ce biti oaza,negdje u dijelu Svemira sigurno i jedan novi pocetak…Jedan novi beskrajni uvod,daleko od svih zapleta i "formi"...
Nikada ništa nije započelo,a da nešto nije dostiglo neku svoju oazu.
14.srpanj 2013.
:(Još nema komentara