Lisnati kelj, raštika, broskva, raštan – kao potomak divljega kupusa na našim prostorima poznat je od Grka i Rimljana, no ni danas u kontinentalnome dijelu nije masovno raširena kultura…
Dvogodišnja zeljasta biljka prije je bila glavna kupusnjača u Primorju i mediteranskim visoravnima i do 1800 m nad morem. Poznati su mnogi podvarijeteti i forme, a osnovna je podjela po izgledu lista na glatke, naborane i mahovinaste. Gotovo svako naše sredozemno mjesto imalo je svoju raštiku, a nezaboravna kao jelo ostala je i stanovnicima moru blizih visoravni, gdje su lagani mrazovi od raštike (jer ona je jesenska biljka) činili pravu poslasticu. Iako je vrlo bogata hranjivim tvarima, od nje su danas popularnije “pitomije” kupusnjače, a život joj produžuju i sjeme razmjenjuju sladokusci, kojima ne smeta što je lisnati kelj podjednako dobar i kao stočna i čovjekova hrana.
Nećemo pretjerati kažemo li da stanovnici hrvatskoga mediteranskoga krša o raštici lamentiraju s jednakom strašću kao ljudi iz ravnice o vrsnim kobasicama. Razlika je samo u tome, kažu, što dobro strukturiranu i vlaknatu prokuhanu lišću treba dobar gut maslinova ulja da ga “pripitomi”.
A, kako raštiku pripremiti? Mlađe listove (u proljeće pupne izbojke) izrežite na rezance, obarite i vrelo “inpregnirajte” dobrim maslinovim uljem, raštika je na lešo .
Način zbog kojeg se mnogi južnjaci (sjećajući se djetinjstva) na raštiku zaklinju kao na najslađe jelo varivo je s kockicama suhoga mesa. Odsoljeno i od dima oprano polumasno suho meso izreže se na kockice i zaprži na finoj masti, malo luka i mrvicu brašna. Prelivena uzavrelom vodom i ocijeđena raštika (rezanci) baci se na suho meso, podlije i začini prema želji, a pred kraj dodaju se sitnije kockice krumpira. Jelo se ugodi laganim kuhanjem.
-iz v. lista
:(Još nema komentara