Do svoje 24. godine sam živjela s rodteljima. Što znači da sam odrastala i uživala 24 godine uz dvoje genijalnih kuhara. Tata je pola iz Međimurja, pola s Korčule, ali moram priznati da se u njegovom kuhanju ovaj Korčulanski dio izborio za prevlast. Ono što mi prvo pada na pamet - salata od hobotnica i lokarde na gradele. Hobotnica koju je sam ulovio, kad god bi bili na ljetovanju. A doma, doma bi možda češće na repertoaru bio rižoto, al tu je nekako ipak mama dominirala u kuhinji. Tata je silom prilika uglavnom bio "ljetni kuhar". Jer ući s mamom u kuhinju.... To je bila hrabrost. Zbog moje mame ja nikada nisam shvaćala žene na televiziji koje se bune kako je nemoguće raditi puno radno vrijeme i onda doći doma i brinuti se o kući i obitelji. Moja mama još uvijek radi, ali ne sjećam se da smo ikada imali instant ručak. Čak i "obični" brzinski ručkovi su uvijek bili.. ukusni. Upravo bogati okusom. To najbolje shvaćam sada kada živim sama, i iako obožavam kuhati, zbog posla sam doma samo par sati na dan i uistinu cijenim objed koji miriši, koji me podsjeti na ljetovanja kada smo kupovali one male paradajziće jer su bili taaaaaaaaaaaaako slatki.. podsjeti me na dom. Za što je mama stručnjak? Za kuhanje. Nema tu baš mogućnosti biranja područja. Mama je rodom Slavonka, i nerijetko će spomenuti kako je baka Maro spremala pojedino jelo. Al nemojte pri tome niti pomisliti da je time primorska kuhinja prepuštena tati. O ne! Možda je upravo njihova suradnja oko kuhanja rižota od muzgavaca jedna od rijetkih "gužvi" u kuhinji koja se čeka s nestrpljenjem. A ni buzara od škampa koju mama spremi nasamo, kao ni bakalar lešo, ili janjetina - nema toga što njoj ne "ispadne" perfektno. Evidentno,ja ću čim kupim kartu za put doma, još iz Portugala naručivati juhu od graška s knedlicama. Pavle, naš izabrani član obitelji, najdraži bosanac, će i danas iz New Yorka dogovoriti maminu pašticadu prvi vikend kada dođe u Zagreb. S domaćim njokama. Moji prijatelji s faxa se nikada ne premišljaju kada ih pitam hoće li doći na ručak, kod mojih roditelja. Iznenadilo me u par navrata kada su prijatelji mojih prijatelja spominjali kako moja mama super kuha.
I kako bih iz takve kuće izašla bez osjećaja za hranu. Kuhanje tu nikada nije bilo samo da se hrana unese u tijelo. Od subotnjeg odlaska na Dolac, i ribarnicu, do spremanja vlastite zimnice i likera, preko stalnog proučavanja novih recepata, i zajedničkog spremanja stotina kuglica za Božićne blagdane - kuhinja, koliko god bila ne velika, u našoj je kući uvijek najtoplija i najintimnija prostorija.
Možda upravo zato iako sam sama doma, sada sjedim u kuhinji i osjećam se toplo i opušteno. Kao da sam doma. Kod mame i tate.